Piše: Stefan Sinanović
Mada je, od nekih dvadesetak povezanih priča koje je Hemingvej napisao o svome polufiktivnom, „second-self“, junaku, Niku Adamsu, najpriznatija, i u antologijama najzastupljenija, čuvena dvodjelna „Velika reka sa dva srca” nekako sam, za svoj groš, uvijek najviše cijenio dvije poetički, pa i biografski, naročito dragocjene minijature: „Završetak nečega” i „Vetar duva tri dana” (prev. Vera Ilić).
Obije napisane 1925. i objavljene, otprilike, istovremeno, priče kazuju o Hemingvejevom poznatom alter-egu koji, taman što je izašao iz emotivne veze s vjerenicom Mardžori, jesenje dane provodi u brvnari i, uz Čestertona, bejzbol vijesti i irski viski, škrto kontemplira o životu.
Ne samo što mi se čini da je pisac u njima gotovo do poetičkog zenita izveo svoju osobenost minimalističkog postupka, tj. svoju takozvanu „teoriju ledenog brijega” kojom je, s relativno malo riječi i koncizno, varirao najviše teme i motive, već i jer bi u njima čitalac vičan srpskoj književnoj tradiciji mogao lako da uoči par lijepih i signifikantnih podudarnosti sa sumatraističkim svjetonazorima Miloša Crnjanskog.

Zdravice Hemingvejevih junaka, recimo – „Gospodo, ja nazdravljam u čast Čestertona i Volpola!” ili „Gospodo, u zdravlje ribolova!” – snažno nalikuju, tako, na prološku liniju Crnjanskove, par godina ranije napisane, poznate „Apoteoze”; kao što bi, slično, emotivni profil Nika Adamsa, u odnosu s Mardžori, mnogog čitaoca lako mogao da podsjeti na pasaže „Romana o Londonu” o relaciji Nikolaja Rjepnina i njegove saputnice Nađe.
Tek, suštinski, čulna harmonija koju Nik ostvaruje sam, životom u prirodi, makar onako kako je sumatraizam kao fenomen tumačio Novica Petković, ponajbolje ocrtava Hemingvejeva imanentna gledišta koja podsjećaju na našeg velikog pisca.
Lijep je, u tom smislu, prizor iz prve priče: dok na rijeci okončava emotivnu vezu sa svojom djevojkom, Nik Adams – „Čuj, plače mesec mlad i žut/Slušaj me draga poslednji put” – ne gleda u nju, već je zagledan u mjesec koji se uspinje iznad udaljenih brjegova.
Amor fati: primjećujemo Crnjanskov eterizam u njihovom rastanku i vidimo Nika koji, na ovom mjestu i u životu, ostaje sam. „Serenatu” i sumatraističke momente, međutim, čujemo i u nastavku jer sljedeća Hemingvejeva proza počinje u kišnom voćnjaku i autor, inače poznat po sitničavosti u deskripciji, povlašćeno mjesto, čak i opisom, daje vjetru, šumama kraj jezera i poljima u njegovom podnožju, a čitaoci ponovo čuju, ili još bolje, osjećaju:
„Slušaj vetar sa lišća svelog, žutog.
Pevaće ti: da sam ja ljubio jesen,
a ne tvoje strasti, ni članke tvoje gole,
no stisak granja rumenog uvenutog.”
Prigodni su Crnjanskovi stihovi, ovdje, i u kontekstu docnijeg priznanja Nika Adamsa, nakon što je otišao od Mardžori, o ljubavi koju gaji prema jeseni, za njega najljepšem dobu godine, u predvečerje jesenjih oluja.
Međutim, podudarnosti nisu samo poetičke prirode i ne završavaju se tek na liniji arhitektonike teksta ili motiva: nekolicina Hemingvejevih biografa (v. „Ernest Hemingway: A Life Story“, Carlos Baker, 1969: 64), naime, piše o kratkoj ljubavi koja se zbilja dogodila između pisca i izvjesne Mardžori Bamp u ljeto, 1919. (neko bi se ovdje dosjetio i datuma objavljivanja Crnjanskove „Apoteoze” kao i godine izlaska „Lirike Itake”) u Horton Beju, varoši na čijim se rubovima dešava najveći dio priča o Niku. U pitanju je prva Hemingvejeva posljeratna romansa iz vremena ličnog osjećaja beznađa i poljuljane vjere u humanizam generacije koju je, razgovarajući s piscem, Gertruda Stajn za sva vremena označila „izgubljenom”.

Naraštaja koji se zatekao, ne samo u blizini baruta istorije, nego i u trenutku u kome su srećni završeci rijetko bili mogući. Izgubljena je, gotovo jednako, u smislu kontinuiteta s književnim prethodnicima, ali i u još nekoliko važnih aspekata, bila i Crnjanskova povratnička generacija (Rastko, Toša Manojlović, Sibe Miličić itd.) čiji predstavnici životne utjehe umjesto u, za njih, potrošenim i prevaziđenim parnasovsko-simbolističkim doktrinama ili romantičarskim uvjerenjima, nalaze u kosmičkoj čežnji za daljinama i u svojevrsnom ličnom eskapizmu.
I Crnjanski i Hemingvej, pristigli iz svjetske klanice, čini se, dijele ponegdje svoje, ne samo književno već i životno „vjeruju”.
Ljubavni život dva pisca bio je, pak, ponešto dijametralan. Crnjanski, ubijeđen u uzvišene vrline i ideale poput lojalnosti, provešće svoj vijek s jednom izabranicom, svojom Vidom; dok se Hemingvej ženio četiri puta. Znamo da je jedna od posljednjih Hemingvejevih ljubavi, makar porijeklom i po svemu sudeći, bila naše gore list. Adrijanu Ivančić, muzu koja će bitno uticati na roman „Preko reke i u šumu” (u kome će, milošću pisca, dobiti ime Renata) ali i dizajnirati korice za prvo izdanje Hemingvejevog najpoznatijeg teksta „Starac i more”, pisac je upoznao u Veneciji (i na tom bismo mjestu mogli da čujemo Crnjanskove stihove o Serenisimi: „…gondola jedna ćutke je skrije u bezdane vode Venecije” ili možda djelove njegove poeme o Njegošu) ali ova ljubav neće biti krunisana brakom.
U času svoga tragičnog utihnuća, Hemingvej je imao šezdeset jednu godinu i svoga srpskog savremenika, iako šest godina mlađi, po vlastitom izboru – nije nadživio. Nisam siguran da li se iko, u komparativnom kontekstu, bavio sumatraističkim elementima njegovog opusa ali ta je tema, vidimo, višestruko primamljiva i inspirativna za različite naučne zahvate. Ipak, kad razmišljam o njoj, pada mi na pamet još jedan naročito značajan i dopadljiv detalj.
Često se, naime, kada je riječ o Hemingvejevom grobu, na kome se okupljaju poštovaoci, lutalice i ostali literarni „zaludnici” i tu ostavljaju pića koje je pisac volio (uzdravlje smrti!), knjige koje je čitao, kovanice, bejzbol lopte ili bokserske rukavice (zbog sportova koje je volio), pominje kratki epitaf koji je, svojom suštinom, sumatraizam sam sobom, a čiji je sadržaj takav da bi, u velikoj mjeri, mogao da odgovara i Crnjanskovim spomenicima, i on kaže:
„Najviše od svega što je voleo je jesen,
lišće žuto na pamučnom drvetu,
lišće koje pluta potocima, pastrmke
a iznad brda,
visoko plavo nebo bez vetra.
Sad će zauvek biti deo njih.”
U pitanju su, zapravo, stihovi koje je Hemingvej napisao dosta ranije, tridesetih, i posvetio tada, na molbu njegove udovice, svom preminulom prijatelju Judžinu van Gajlderu. Danas je tekst ove lijepe eulogije i na Hemingvejevom spomeniku u San Valiju u Ajdahu. Skitnice i pred njim, kao i pred piščevim počivalištem, jednako spuštaju šešire ili ostave poneko izdanje njegovih omiljenih autora, Marka Tvena, Stendala ili Tolstoja.

U kontekstu poetičkih svojstava ili životnih vrijednosti koje su dijelili, a koje, prije svih, uključuju i hrabrost kao jednu od najvažnijih muških vrlina, možda bi, na istom mjestu, nekad — pošto srpski pisac, naime, alkohol nije cijenio — mogao da se, među kovanicama i uvelim jesenjim lišćem, nađe i poneki primjerak Crnjanskovih rukopisa. Ja bih birao „Dnevnik o Čarnojeviću“. Bilo bi prigodno i mislim da bi se Hemingveju dopalo. Amor fati.
