Piše: Vuk Bačanović
„Svi koji sebe ne mogu nazvati Crnogorcima, zaslužuju da žive neđe drugo“, kaže poznati muzičar i šeret, dok u pozadini lepršaju zastave države u kojoj vodeći protagonisti ekskluzivnog crnogorstva već dvadeset godina panično pokušavaju da objasne sopstvenim građanima ko su, šta su i zašto nijesu dovoljno pravilno osjećali svoje porijeklo.
Ta nova, prosvijećena, evroatlantska ljubav prema domovini ponajviše podsjeća na amblematskog cetinjskog lokalnog filozofa ispred kafane koji te, poslije desete čašice, sav ozaren pokušava zagrliti uz prigodnu lekciju: „Brate, svi smo mi Crnogorci!“, a onda, čim pomeneš da ti je đed Primorac govorio nešto drugo, odmah se ispravi i doda: „…dobro, ti onda nijesi baš svi.“ I to je još prilično dobar razvoj situacije. U gorem, da ne kažemo gotovo standardizovanom načinu komunikacije, to ide ovako: „Brate, ja tebe volim najviše na svijetu!“, a onda: „…ali ako ne misliš isto kao ja, marš napolje.“
I onda se čude što crnogorsko društvo sve više liči na čovjeka koji je greškom zalutao na seminar identitetskog menadžmenta, gdje mu sa bine ozbiljni ljudi objašnjavaju da mu je pradjed mislio pogrešno, da mu je baba pjevala ideološki nepodobne pjesme i da će, ako se hitno ne nacionalno reedukuje, morati „neđe drugo“. A to „neđe drugo“ u crnogorskoj političkoj mitologiji odavno zvuči kao neka mitska zemlja Dembelija u koju se protjeruju svi koji su krivi što nijesu na vrijeme shvatili da je najveći dokaz demokratije – dosadna jednoobraznost.
Posebno je dirljivo to što se sve izgovara u ime „građanske Crne Gore“, također mitskog bića, koje, čim otvori usta, odmah krene da prebrojava krvna zrnca, istorijska osjećanja i ispravnost nacionalnog samoosaznanja. Građanizam, ali onaj balkansko-totalitarnog tipa: možeš biti šta hoćeš – pod uslovom da si ono što smo mi već odlučili da treba da budeš.
I tako, malo po malo, stižemo do idealnog stadijuma liberalne demokratije: svi su slobodni da misle isto. A ko neće – eno mu „neđe drugo“. U skladu sa starodrevnim evropskim vrijednostima: tolerancija do posljednjeg drugačijeg komšije.
