Piše: Vuk Bačanović
Neka me nazovu i dođu na razgovor, ja ću njima reći. Onaj Kenedi je govorio u Zagrebu: kako bilo da bilo Hrvatske nećemo dati. Ali meni nije do ove Hrvatske, nego do cijele. Reći ću ja njima. Drina je granica a vi se čuvajte. Ne vidim drugog…
(Juraj Šutej, bivši ministar Demokratske federativne Jugoslavije, učesnik u sklapanju sporazuma Cvetković-Maček u razgovoru sa Franjom Tuđmanom 1975.)
Postoji jedna stara i fatalna zabluda među ostacima ostataka stanovništva jednog te istog jezika koje još uvijek živi između Bihaća i Prohora Pčinjskog i Subotice i Herceg Novog i koja je teško iskorjenjiva poput vlage u zidovima niskokvalitetnih višespratnica koje za srpsku i bošnjačku sirotinju gradi građevinska mafija u Istočnom Sarajevu. Ta zabluda glasi da narodi mogu imati samo jednu postjugoslovensku otadžbinu, jednu „matičnu“ tačku, dok su svi ostali prostori na kojima žive, ako već ne neka vrsta privremenog boravišta, dijaspore ili tuđe zemlje, a ono teritorija koja je sekundarna do mjere da se računa u kategoriju: prepustivo dušmanu. Ta zabluda je skupo koštala, naročito Srbe i Bošnjake, ali i nacionalne Crnogorce i svaki put kad se ponovi, ostavi za sobom isto: razdor, slabost i trajno nepovjerenje među onima koji su najupućeniji jedni na druge.
Kako sam već detaljnije obrazložio u prošlosedmičnom tekstu, za Srbe je, dugoročno gledano, bila štetna ideja da je Srbija njihova jedina matična zemlja. Jer Srbi u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori nisu nikakva dijaspora, već autohtoni narod sa političkom sudbinom koja jednako vezana za Srbiju kao i za druge narode sa kojima živi – posebno bošnjački, s kojim je i dalje najisprepleteniji. Onog trenutka kada se prihvati da je „matičnost“ isključiva, a ne višestruka, ti prostori se, posebno u stanju kolonijalne potčinjenosti koju živimo duže od 36 godina, nužno pretvaraju u periferiju, a ljudi u populaciju koja će najprije postati zalog politike očuvanja matice.
Identično važi i za Bošnjake. Ako se Bošnjacima ne dopušta – ili ako sami sebi ne dopuste – da im otadžbina bude podjednako i Bosna i Hercegovina, i Srbija, i Crna Gora, onda se i oni svode na političku siročad vlasti u Sarajevu, koja se tim činom poluzvanično priznaje kao ekskluzivno bošnjačka, a ne svih naroda Bosne i Hercegovine.
Vuk Bačanović: Zbog čega Srbi moraju biti najbolji Crnogorci i Bosanci?
Na sarajevskoj konferenciji „Geopolitičke promjene i pozicija Bošnjaka na Zapadnom Balkanu“ to je izrečeno na jedan ogoljen način riječima Kenane Strujić Harbić, poslanice u skupštini Crne Gore: „Srbi u Crnoj Gori imaju iza svojih leđa Srbiju, Albanci dvije države, Hrvati imaju dvadesetčetvorosatnu komunikaciju, a Bošnjaci su prepušteni sami sebi. Bošnjaci u Crnoj Gori sa matičnom državom nemaju komunikaciju ni na mjesečnom nivou.“
Baš da se budućnost bilo koje od postjugoslovenskih zajednica određuje kartom pozadinskih sila – i što je najgore prihvatanjem realiteta da stvari moraju funkcionisati baš tako. Jer ako se politička sudbina Bošnjaka u Crnoj Gori svede na to da su oni narod koji čeka red na šalteru neke „matične države“, onda se Crna Gora počinje zamišljati kao država sastavljena od naroda koji imaju zaleđine negdje drugdje, pa se njihovi interesi na njenoj teritoriji dodiruju samo po sili prilika. Takva država ne počiva na zajedničkoj sudbini – baš kao što i ona ne počiva na istoj takvih sudbini okolnih jezički i kulturološki srodnih država – već se, baš kao i Bosna i Hercegovina, projektuje kao bure baruta.
Zato rečenica o „matičnoj državi“ mora biti izgovorena oprezno. Ako je Bosna i Hercegovina jedina matica Bošnjaka, šta su onda Bošnjaci u Crnoj Gori? Gosti? Ljudi koji čekaju „voz koji neće doći“? Ili su, kao i Srbi u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, narod koji je tu odvajkada i čija se politička prava ne mogu svoditi isključivo komunikaciju sa Sarajevom, posebno sa svim problemima koje samo Sarajevo ima? Ako Crna Gora nastavi izgledati kao prostor „naroda sa zaleđinama“, država u kojoj se interesi dodiruju samo kad moraju, onda je njeno krvavo rastakanje već upisano u formulaciju. Jer država ne može funkcionisati kao hotel u kojem se narodi mimoilaze u hodniku, svako sa svojim pasošem „matice“, nego zajednica koja gradi unutrašnji dogovor.
Skup u Sarajevu otvorio je važno pitanje geopolitičkih promjena i položaja Bošnjaka, ali odgovor ne može biti povratak na logiku uskih matica i dalekih periferija, ma kako joj se deklarativno izražavala privremena lojalnost. On mora biti širi i zreliji: priznanje da su sudbine Srba, Bošnjaka i nacionalnih Crnogoraca i dalje isprepletene do mjere da se više ne mogu razdvajati bez katastrofalne štete po sve.
Alternativa ne može biti jasnija: Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina zajednička su zajednička otadžbina svih njihovih naroda i to u novim geopolitičkim okolnostima mora biti kamen temeljac njihovih međusobnih odnosa. U tom smislu srpsko-bošnjačko-crnogorski sporazum nije krik jugonostalgije, već i hladne političke pameti: dogovor da Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora budu najbliže savezničke zemlje, koje svjesno uklanjaju iz svojih politika sve ono što drugoga slabi, ponižava, potiče kolektivne strahove i transgeneracijske traume.
Ovaj prostor je već dovoljno puta iskusio šta znači kada se elementarna pamet zamijeni propagandno proizvedenim inatom, a dogovor vječno odgađa u ime tobožnjih principa koji nemaju nikakve veze sa elementarnim zajedničkim interesom. Rezultat nikada nije, niti je mogla biti čista pobjeda jednih i konačan poraz drugih koji se neprestano najavljuje i gotovo religijski očekuje, ali nikada ne dolazi, nego ponavljanje istih potpuno autodestruktivnih grešaka, što znači sve manje ljudi, sve manje povjerenja, sve manje vremena i sve ubrzanije putovanje u zajedničku propast.
