Piše: Vuk Bačanović
Riječ „deluzija“ potiče od latinske riječi „delusio“, koja znači „obmana“ ili „zavaravanje“. Ova riječ se razvila iz glagola „deludere“, što doslovno znači „prevariti“ ili „obmanuti“. De – je latinski prefiks koji znači „od“ ili „udaljavanje“. Ludere dolazi od latinskog glagola koji znači „igrati“ ili „igrati se“. Dakle, „deludere“ doslovno znači „igrati se s nekim“ ili „igrati na tuđ račun“, što preneseno znači „zavarati nekoga“. U psihologiji, deluzije su čvrsto održavana, ali pogrešna uvjerenja koja pojedinci ne mogu lako prepoznati kao nerealna, čak i kada su suočeni s dokazima koji im protivrječe. One su često povezane s poremećajem poznatim kao deluzioni poremećaj, gdje osobe funkcionišu relativno normalno, ali imaju stabilna, nerealna uvjerenja.
Nedavno je do mene došlo nekoliko rečenica Slavka Perovića iz 1998. Radi se o obraćanju mitropolitu Amfilohiju Radoviću u okviru kojeg je rekao i sljedeće:
„Ti si došao da uništiš Crnu Goru i da kao takav budeš, uz svu velikosrpsku pompu, sahranjen u ogromnom grobu, koji si odavno sebi sagradio, a to je onaj – arhitektonski i duhovni, vjerski i velikosrpski falsifikat u Podgorici, koji si lažno nazvao, Hristovim hramom! „Hram“, ne samo da je tvoj grob, nego je uništavanje Crne Gore i svega crnogorskog i jezivi spomenik zločinima velikosrpstva: ubijanja srpskog, crnogorskog, bošnjačkog i makedonskog naroda, i isto takav pokušaj ubistva Hrvata i Albanaca! Takođe, „hram“ je spomenik zločincima: Iliji Garašaninu i Nikoli Pašiću, i isto takvoj (izuzev kneza Pavla) dinastiji Karađorđević, na čelu sa kraljevima Petrom Prvim i Aleksandrom, ali i isto takvoj dinastiji Nemanjić, ubicama Duklje i okolnih naroda!“
Moglo bi se reći da ove Perovićeve riječi ne predstavljaju kritiku mitropolita Amfilohija, već manje ili više siže cjelokupne dukljanske ideologije. Da bi bilo kakva kritika bila valjana, ona mora biti smislena. Mitropolit Amfilohije je bio episkop u vrlo teškim i turbulentnim vremenima, a to podrazumijeva i teške i turbulentne greške, posebno kada je riječ o odnosu prema srpskim političkim liderima u ratovima za jugoslovensko naslijeđe, od Mila Đukanovića, preko Željka Ražnatoviča do Radovana Karadžića.
Moglo bi se nadugo i naširoko pisati i raspravljati o mitropolitovim političkim stranputicama, zabludama ili nepromišljenim postupcima i izjavama koje su, prirodno, nalazile na nerazumijevanje i osude, ali sada nije vrijeme za to. Slavko Perović i ideologija čiji je bio jedan od glavnih kreatora nisu mitropolitovi kritičari, već kreatori svijeta deluzija u koji je bivao uključen svako ko bi upozoravao da se radi o deluziji, pa tako i mitropolit Amfilohije.
Jer, na koji je to način on „uništio“ Crnu Goru? Zbog čega je podgorički Hram „velikosrpski falsifikat“? Zbog čega je on „spomenik zločinima“?
Kakve veze Hram ima sa Garašaninom i Pašićem i na osnovu kojih konkretnih dokumenata su oni zločinci? Zbog čega su Karađorđevići zločinci i po kojim je kriterijima knez Pavle koji je potpisao Trojni pakt sa Silama osovine, te bi nekako prirodno odgovarao takvim površnim klasifikacijama, od toga izuzet? Koje dokaze u istorijskim izvorima nalazimo da su Nemanjići bili „ubice Duklje i okolnih naroda“?
Ukoliko bismo vodili istinsku argumentovanu raspravu sa bilo kojim od baštinika Perovićevih tvrdnji – a takvih je prema nedavnim rezultatima popisa stanovništva, u Crnoj Gori nemali broj – oni kao odgovore ne bi imali ponuditi ništa osim ovakvih i sličnih, još bizarnijih, deluzija. U tom smislu se može reći da dukljanska ideologija nikada nije imala kapacitete ni mogućnosti da se nosi sa istinskim problemima u crnogorskom i samim tim srpskom društvu, već je probleme svjesno ili nesvjesno izmišljala da bi onda, u cilju njihovog navodnog rješavanja, dobijali pregršt novih deluzija.
Od nepostojećih „hiljada kuća“ zapaljenih 1918. i 1919. od strane pristalica ujedinjenja i srpske vojske, preotimanja crkava i manastira crnogorske crkve od strane srpske koje se nikada nije dogodilo, pa do najnovijih bizarnih fikcija prema kojima je dukljanski koncept crnogorske nacije kao petparački spin hrvatskog pravaštva, zapravo proizvod nekakvih antikolonijalnih nastojanja crnogorskih komunista.
Deluzionisti su dakle na nižem stepenu od iluzionista koji se mogu provući i kao prosti zabavljači širokih narodnih masa raznim interesantnim tačkama – oni su svjesne ili nesvjesne varalice i obmanjivači. Sa njima je, kao takvima, bilo kakva ozbiljna rasprava potpuno nemoguća, budući da je jedina taktika koja im je na raspolaganju kooptiranje svojih kritičara u svijet deluzija. Drugim riječima, odgovor dobiti nećete, već isključivo masakriranje vlastitog truda uvredama, pogrdama i još grđim manifestacijama deluzionih poremećaja. Međutim, taj trud nije besmislen. Njime se bilježi duh jednog zlonaopakog vremena koji će svakako biti više nego interesantan budućim generacijama istoričara, sociologa, antropologa, ali i psihologa.
