Piše: Elis Bektaš
Jugoslavija je bila država koja je ujedinila većinu Južnih Slovena u jedinstven pravni i politički okvir tokom većeg dijela prošlog vijeka, ali ona nikada nije uspjela čak ni razumjeti a kamoli razriješiti svoje unutrašnje antagonizme i konflikte uslijed čega je neslavno skončala sa veoma mršavim izgledima da će vaskrsnuti u skorijoj budućnosti.
Da stvar bude još zanimljivija, nije postojala samo jedna Jugoslavija. A da li znate koliko je Jugoslavija postojalo tokom povijesti? Zavisno od toga koliko čovjek želi biti precizan u nominaciji i numeraciji, može ih nabrojati od tri do šest. Tri su Jugoslavije: kraljevina, socijalistička i ona krnja i obogaljena, koja ni sama nije shvaćala zašto se zove tim imenom. A šest Jugoslavija bile su: Kraljevina SHS koja formalno nije nosila jugoslovensko ime ali bilo bi nepravedno izostaviti je sa ovog spiska, zatim Kraljevina Jugoslavija, pa Demokratska Federativna Jugoslavija, Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i na kraju ona krnja, Savezna Republika Jugoslavija.
Iz razloga čije bi objašnjavanje na ovom mjestu bilo posve izlišno, danas se od svih Jugoslavija najvažnijom smatra ona socijalistička, koja je svog vasilevsa Broza I Misterioznog, nadživjela jedva jedno desetljeće i zaista baš u toj Jugoslaviji leže korijeni mnogih ludila koja obilježavaju današnjicu, ali oni će mudriji takve korijene potražiti i u kraljevini koja se po pitanju samorazumijevanja nije razlikovala od svoje socijalističke inkarnacije.
Da čitava ta stvar sa prebrojavanjem Jugoslavija bude još zanimljivija, u sjećanju se svaka od njih multiplicira. Pa tako, recimo, ja lično sam uspio prebrojati najmanje tri socijalističke Jugoslavije u sjećanju svojih savremenika i u svom vlastitom.
Postoji, dakle, jedna socijalistička Jugoslavija u kojoj nema kriminala a pogotovo nema korupcije, u kojoj su rudarska djeca srećna, imaju novi dres, nove patike i novu loptu za početak svakog polugodišta, idu dvaput godišnje namore i jedanput na planinu, rudari u jamu silaze uz gromku pjesmu i vedri smijeh poput onih Snjeguljičinih patuljaka jer se u oknima nikad ne gine a supruge im na korzo izlaze u najnovijim Murinim kostimima. U toj Jugoslaviji nacionalisti su bili u zatvorima ili u klubu iseljenika u Štutgartu i u drugim gradovima prepunim kapitalističkog očaja.
Postoji i druga socijalistička Jugoslavija, koja živi u sjećanjima onih koji za nju tvrde da je to bila tamnica naroda ali ne objašnjavaju kako su baš oni uspjeli u toj tamnici doći do stipendija, titula i zvanja i zašto, kad su već bili sužnji u njoj, nisu nosili bukagije na nogama, već su stizali i do najviših društvenih i akademskih počasti.
A postoji i treća socijalistička Jugoslavija, koja se šćućurila u mom ličnom sjećanju. To je ona zemlja u kojoj je Balašević pjevao o putu u središte zemlje, tamo gdje se može i s milion dvesto, a Zabranjeno pušenje je pjevalo o putu u središte rudnika Kreka Banovići. U toj su Jugoslaviji generali morali nosati Jovankine pudlice u košarici i to tako da radni narod i građani skupa sa poštenom inteligencijom vide da general nosi pudlice u košarici.
Jasno je meni da su vama važnije ove prve dvije Jugoslavije i da prema njima gajite intenzivna i burna osjećanja u rasponu od strasne ljubavi do ubilačke mržnje, ali meni je jedino ova moja Jugoslavija draga i jedino prema njoj gajim topla i iskrena osjećanja jer u njoj nisam morao imati posla sa budaletinama i njihovim izopačenim sjećanjima, već sam u njoj još kao sasvim sitni dječačić i kao osnovac imao prijatelje i jarane a među njima najbolji su mi prijatelji i jarani bili rudarska djeca i domci, mahom Cigani.
Za prijatelje i jarane iz srednje škole i iz JNA uglavnom znam gdje su, ali niko da se zapita šta je bilo sa domcima i zašto su tako olako zaboravljeni premda je u svakom gradu postojao dom za nezbrinutu djecu. Olako su zaboravljeni, a domci su bili Jugoslavija.
