Piše: Vuk Bačanović
BANJA LUKA: U ono mitsko vrijeme kad su „vizionari“ inspirisani vradžbinama Dragoša Kalajića u zanosu crtali granice srpske budućnosti, Radovan Karadžić je, po svjedočenju Biljane Plavšić, zakopavao „trokrste baba Stane“ po livadama izvan Glamoča, Grahova i Drvara — da bi dokazao da su buduće srpske granice tamo gdje Radovanovo božanstvo odluči, a ne gdje vojska stane. Ukratko: kad unaprijed prodaš teritorije, proglasi to za psuedoteologiju.
Danas, tri decenije kasnije, isti teološko-geopolitički metod preovladava — samo u verziji za rijaliti publiku sa Pinka i Hepija. Umjesto trokrsta, zakopavaju se zakoni. Zabranili su Sud, Tužilaštvo i SIPA-u, proglasili oslobođenje teritorije od „Sarajevske tiranije“, pa onda, čim je postalo jasno da su ih Trampovi lobisti vukli za nos i da se litijum može oteti i bez prethodnog bespotrebnog pretvaranja Republike Srpske u novo, trampističko Pridnjestrovlje — hop! — povukli sve. „Božja volja“ se ponovo manifestovala. Ovaj put u vidu presude u PDF formatu.
Radovan je barem imao nekog morbidnog stila — kad je lagao, zvučalo je kao da režira apokaliptički blokbaster: atomska bomba, Teslino oružje, arhanđeo ogrnut trobojkom, satiremo đavola starodrevnim pozdravom sa tri prsta koji je, doduše, izmislio Vuk Drašković 1990, ali ko bi se sad brinuo o tim sitnicama. Današnji nasljednici ludog kralja i masovnog ubice su suštastvena dosada — činovnici apokalipse, koji sve svoje revolucije ovjeravaju pečatom i poništavaju u zadatom roku. Birokrate bez drame, apokalipsa bez mašte.
Vuk Bačanović: Nezavisno novinarstvo, najstariji zanat u Crnoj Gori
SARAJEVO: U Sarajevu je, uz svečano kićenje bolom i ponosom, obilježena stota godišnjica rođenja i dvadeset i druga od smrti Alije Izetbegovića — vizionara za sve one čija vizija u životu nije dobacivala dalje od prodavnice na ćošku i koji je BiH pretvorio u aplikaciju za međunarodnu okupaciju.
I, kao i svake godine, kamera je uhvatila isti bizarni prizor: da u prvom redu, tik uz „oca nacije“, i dalje je istaknut mezar psihopatskog ubice sarajevskih Srba Mušana Topalovića Cace — dokaz da u Izetbvegovićevoj viziji BiH ni sepulkralna kultura nije zasniva na zaslugama, već na simboličkom ključu rada „za našu stvar“. Ta blizina dva groba najiskreniji je portret Bosne: jeftino moralisanje i zločin pod istom zastavom i sa istim sponzorima.
Političari su, kao i uvijek, redom držali svoje prigodne besjede, u kojima se teško odlučiti šta više vrijeđa inteligenciju — prazna retorika ili ubjeđenje da iko u publici u to još vjeruje. Svako je ponavljao svoju verziju legende o „velikoj mudrosti“, o „istorijskoj odgovornosti“, o „vjeri u čovjeka“ — kao i obično sve dok se nije izgubila nit ko je koga vodio, a ko koga zakopao.
Ah da — potom je u Narodnom pozorištu izvedena, ni manje ni više, simfonijska poema po Izetbegovićevom epohalnom djelu „Mom bijegu u slobodu“. U knjizi stoji ona znamenita misao:
„Kada izgubim razloge da živim, umrijeću.“
Sudeći po svemu, razloge je izgubio odavno — ali je njegova ideja ostala da živi, kao zloduh koji se hrani tuđom inteligencijom i kolektivnom patologijom samosažaljevanja.
Drugim riječima, ako je Alija Izetbegović bio genijalni mislilac vizionar, onda je to i svaki penzioner koji po raznim knjigama podvlači tuđe misli da bi se udvarao prodavačicama na pijaci. S tom razlikom što je Alija ono što je ispodvlačio zblendao u nekoliko naslova — zabavnih kao šalica kave sa pristutnima na seminaru moralne obnove Alojzija Stepinca iz 1942.
Vuk Bačanović: Nezavisno novinarstvo, najstariji zanat u Crnoj Gori
EPILOG: I tako, trideset godina nakon što su jedni zakopavali „trokrste baba Stane“, a drugi štampali misli za knjigu „Moj bijeg u stvarnost koja ne postoji“, Bosna i Hercegovina je ostala kao spomenik dvaju bazičnih idiota — jednog koji je jednako slušao savjete američkih špijuna i baba vračara i drugog koji je mislio da se država može dobiti na veresiju od bjelosvjetskog ološa.
Banja Luka danas zakopava zakone umjesto krstova, Sarajevo izvodi bizarne simfonije umjesto politike, i jedni i drugi se ponosno gledaju preko iste provalije kao glavnica i promjenjiva kamatna stopa istog neisplaćenog kredita.
Dejtonska Bosna je tako postala savršeni perpetuum mobile balkanske apsurdnosti: što manje države — to više predsjednika, što manje razmišljanja — to više genijalnih mislilaca, što manje budućnosti — to više komemoracija. Jedni zakopavaju „nacionalnu čast“ u blato, drugi svake godine prebiru po Izetbegovićevim sveskama kao po magičnim tablicama Hermesa Trismegistosa.
I na kraju, kad se sve sabere, ostaje jedna zajednička sudbina: narodi koji su, svaki u svojoj viziji, pobjegli u slobodu — i još trče, trideset godina kasnije, u krug, kao hrčci u kavezu od mita i mitova. „Božja volja“ je, izgleda, konačno ostvarena:
Nije propala ni Bosna ni Hercegovina ni Republika Srpska — samo je bazična prisebnost otišla u emigraciju i tamo podnijela zahtjev za trajni politički azil.
