Piše: Vuk Bačanović
Šest autobusa koji su iz Crne Gore pristigli na decembarski koncert Marka Perkovića Tomsona u Dubrovniku, bili su, kako prenose hrvatski mediji, popunjeni uglavnom građanima deklarativno antifašističkog partizanskog Cetinja. To je začuđujući podatak samo za one koji ne prate derivate neocrnogorske nacionalističke inteligencije okupljene oko Fakulteta za crnogorski jezik i književnost koji se mogu sažeti u misli jednog od svojih korifeja Nemanje Batričevića, a koja glasi: Da je ustaški ideolog crnogorskog porijekla Savić Marković Štedimlija umro prije Drugog svjetskog rata, ostao bi široj jugoslovenskoj javnosti poznat kao ljevičar. Iz ovakve mentalne akrobacije kojom FKCJ želi opravdati štampanje Štedimlijinih djela, može proizaći samo sljedeći zaključak: Da su svi Srbi, ili barem najznačajniji dio njih, pomrli prije 1991., Tomson vjerovatno ne bi bio ustaša, pa bi cetinjski antifašisti umjesto da organizovano idu na njegov koncert pohađali korčulanski seminar o konspektu kapitala druga Marka Perkovića-Kalašnjikova.
I kakav je odgovor na ovakve burleske imaju oni koji se, barem deklarativno, izjašnjavaju za istorijski identitet Crne Gore? Vidno pijani Dario Vraneš, predsjednik Opštine Pljevlja, Marko Kovačević, predsjednik Opštine Nikšić i poslanik Nove srpske demokratije Jovan Vučurović glume influensere slikajući se, uz pjesmu „Spremte se, spremte spremte četnici“ i parolu „Četa mala ali odabrana“.
Odabrana tačno za šta? U tačno koju četu bi bila primljena ova trojka čija je kondicija već decenijama pomnožena s nulom zbog viška kilograma i za šta bi, u tom smisli, bili spremni? Za takmičenje u prežderavanju? Ili možda isključivo zastrašivanje stanovništva kako bi se DPS-u što je moguće više olakšao trijumfalan povratak na vlast?
Ovo nije vrijeme ni mjesto da se ponavlja u kolikoj mjeri je ustaštvo, skupa sa svojim dukljanskim privjerskom, monstruozna ideologija i koliko je fenomen četništva u Drugom svjetskom ratu, ne samo obilježen kolaboracijom sa okupatorom, masovnim zločinima i nedostojnosti istorijskog trenutka većine lidera Ravnogorskog pokreta, posebno kada je u pitanju sudbina srpskog naroda. Nije ni vrijeme ni mjesto da se raspravlja o fatalnim posljedicama lijevih skretanja ili o procesima koji su doveli do transformacije komunističke birokratije u glavnu snagu disolucije Jugoslavije i sijača najretrogradnijih ideoloških pobačaja u crnogorskom društvu, bez obzira pakovali se ti pobačaji u tekovine antifašizma ili ne. Nije ni vrijeme ni mjesto, jer je to zadatak crnogorskih obrazovniih institucija koje bi, da nisu ono što jesu – proizvod postjugoslovenskog društvenog rasula, odavno razradile strategiju kako da nadolazećim generacijama objasne šta ih je snašlo i zbog čega kompost istorijskih redukcionizama nije i nikada ne može postati temeljem zdravoga društva.
Za takvo objašnjavanje bi u nekom boljem, paralelnom univerzumu, bila najodgovornija institucija predsjednika Crne Gore, ali u ovom našem, aktuelni predsjednik Jakov Milatović u maniru lošeg osnovnoškolskog debatanta objašnjava da je „dominantan karakter sadašnje vlasti (kojoj i sam pripada op.a.) anti-crnogorski i anti-evropski, i da se ogleda u protiv-ustavnom delovanju, slavljenju retrogradnih ideologija, ekonomskom populizmu i urušavanju dobrosusedskih odnosa“. Dakako da je ovo obrazloženje skorašnje Milatovićeve koalicije sa štedimlijskim DPS-om u Podgorici koji, biće, nikada nije prekršio ustav, nikada i nipošto nije stajao iza bilo čega anticrnogorskog i antievropskog, retrogradnog, ekonomsko-populističkog, antidobrosusjedskog. Milatović koji je predsjednik postao upravo na obećanjima razračunavanja sa DPS-ovim anticrnogorskim, antievropskim, retrogradnim, ekonomsko-populističkim, antidobrosusjedskim nasljeđem nas sada ubjeđuje da će njegova koalicija sa upravo takvim DPS-om donijeti bolju budućnost Crnoj Gori.
Može se sa potpunom sigurnošću reći da su crnogorske litije i srednjoškolske i studentske blokade u Srbiji pokazale da je većini naroda u Crnoj Gori i Srbiji, a prevashodno generacijama rođenm nakon 2000. dosta i preko glave postjugoslovenskog društvenog vrjednosnog rasula, ali da su u smislu njegovog artikulisanja prepušteni sami sebi, budući da je pozicija i opozicija proizašla od loših kumrovačkih đaka i njihovih još lošijih učenika, lice i naličje jednog te istog.
Premijeru Milojku Spajiću je to, izgleda, naknadno postalo jasno, te je društvene mreže obasuo vrlo duhovitim komentarima na račun kako lica, tako i naličja. Ali to nije ni približno dovoljno. Jer štedimlije prigodno preobučene u partizane i čete male ali odabrane tačno znaju šta hoće: da sve ostane kao što je i bilo.
Šta tačno hoće premijer Spajić i oni koji razmišljaju slično njemu? Vrijeme je da nam to puno jasnije saopšte.
