Piše: Vuk Bačanović
Komentarišući atak koalicije HDZ-Domovinski pokret na ostatke ostataka prava Srba u Hrvatskoj, Viktor Ivančić je nedavno izveo koncizan zaključak o privođenju tog stogodišnjeg procesa kraju: «Eksplicitan zahtjev da se obustavi financiranje Novosti – za koji Ivan Penava i Josip Dabro tvrde da je već usvojen – uključuje paradoks tipičan za hrvatski nacionalizam: depeistima su, naime, Srbi nepoželjni isključivo zato što su Srbi, a Novosti zato što nisu isključivo srpske. Umjesto da se strogo drže nacionalnog folklora i kreću unutar bodljikave žice koja opasava „manjinsku tematiku“, one neoprostivo nalikuju „klasičnome“ političkom tjedniku, te se uz „srpske“ bave i drugim temama, čak i dosta kritično, što će reći da si uzimaju prava koja u dobro uređenoj Hrvatskoj Srbi ne smiju imati.» Ovakve depeeističke, odnosno „domovinsko-pokretne“ postavke, međutim, nisu izazov samo za hrvatski radikalno desničarski, a često i ponešto pristojnije saopšten lijevo-liberalni mejnstrim. On je odavno jasan. Pitanje je u kolikoj mjeri srpske politike (ne)voljno i sama pristaju na ovaj tretman, a koliko su na njega jednostavno natjerane.
Jedan od miljenika hrvatskih liberala, ali i kruga ljudi oko Ivančića, crnogorski nacionalista hrvatske inklinacije, Ljubomir Filipović će u svom posljednjem tekstu, braneći pozicije pokojnog mitropolita Amfilohija i bivšeg crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića, začudo i sebi nesvojstveno također napisati unekoliko koncizan odlomak: „Vučić je redefinisao srpstvo u Crnoj Gori. Ono više nije crnogorsko srpstvo, tj. ono što ideolozi srpskog nacionalizma zovu “integralno srpstvo”. Ideologija crnogorskog srpstva je bila agresivna i htjela je da se postavi dominantno u odnosu na “druge srpske zemlje”. Crnogorci su tako vladali Srbijom, dominirali državnim aparatom i organizovanim kriminalom. Vučićev režim je taj dominantan položaj krune srpstva i srpske Sparte anulirao. Danas su crnogorski Srbi postavljeni na mjesto koje im po mišljenju nove elite u Beogradu pripada – na periferiju. Forsiraju se tipovi poput Kneževića i Dajkovića, koji se poklapaju sa komičnim stereotipima o Crnogorcima kao maloumnim i naivnim gorštacima, koji govore nepravilnim srpskim jezikom.“
Ma kolko Ivančić, kojeg će istorija, uz sve njegove greške – a ko ih nema – zapamtiti kao jednog od najzaslužnijih boraca protiv srbofobije u Hrvatskoj i nevješti kopi-pejster hrvatskog pravaškog razmišljanja Filipović imali pravo, postavlja se pitanje koja je to srpska alternativa? Koja je to mjera srpskog nacionalnog stanovišta između vučićevskog kompradorskog nacional-rijalitizma i despotizma i onoga što im tako blagonaklono nude građanski usmjereni intelektualci u Hrvatskoj, Federaciji BiH, Crnoj Gori i „državi“ Kosovo?
Istinsku mjeru te nevolje uzele su crnogorske litije – koje su, uz borbu za očuvanje crkava i manastira, bile i politička borba protiv posljednje faze nasilne asimilacije srpskog naroda u Crnoj Gori – kada smo svjedočili potpunom poklapanju stavova lijevo liberalnih intelektualaca poput Vesne Pusić, Dragana Markovine, Nerzuka Ćurka, Andreja Nikolaidisa, Dinka Gruhonjića i sličnih sa hrvatskim desničarskim klovnovima tipa Velimira Bujaneca i Ante Prkačina. Đukanovića se u njegovoj kainovskoj moralo podržati, jer to je, kako je formulisao ljevičar Markovina, zadnja faza borbe protiv „velikosrpskog nacionalizma“. Svako ko nije pristajao na ovako blatantnu banalizaciju stvarnosti u hrvatskim lijevo-liberalnim strujama okupljenim između ostalog i oko Ivančića, automatski je proglašavan nedostojnim integracije u svoje pripadajuće vansrbijansko društvo i manje-više stigmatizovan kao „četnik“.
To kod svakog mislećeg ljudskog bića srpskog roda koje smatra da je srpska monolitizacija vučićevskog tipa jedan od najmalignijih postojugoslovenskih fenomena, ali istovremeno spoznaje da mjera „integriranosti“ koja mu se nudi nije daleko od antisrpske histerije gruhinjićevsko-bursaćevskog tipa, stvara osjećaj zastrašujuće usamljenosti. Potpuno je tačna Ivančićeva konstatacija da u hadezeovsko-domovinskopokretnim postavkama, srpska etiketa mora „iznad svega obilježiti potpunu društvenu nebitnost“, te „u najboljem slučaju smije dosegnuti status banalnog folklornog dodatka“, s tim da ostavlja nerazjašnjenim šta ćemo sa tendencijom koja Srbima nudi isključivo status banalnog građanskog dodatka ispražnjenog svakog sadržaja koji bi lijevo-liberalni cenzori, što iz neznanja što iz subliminalne ostrašćenosti, stigmatizovali kao „velikosrpstvo“. Drugim riječima vučićevski Srbin je, bez ikakvog pretjerivanja kreten, a integrisanom se nudi isključivo da bude jadnik. U tom smislu stvari treba potpuno izvrnuti naglavačke i reći da preduslov integracije nije samo dekretenizacija, odnosno devučićizacija srpskog, već i temenjno odbacivanje svih, pa i lijevo-liberalnih oblika antisrpske histerije u ostalim postjugoslovenskim društava, posebno onih koji se nameću kao pravla tobožnjeg „civiliziranog svijeta“ sa čijih genocidnih propovjedaonica nas se smješkaju Džo Bajden i Ursula fon der Lejen. U međuvremenu, između Scile kretenizma i Haribde jada, prolaziće samo oni koji su dobro shvatili prirodu i jedne i druge, to jest oni koji su shvatili dekolonizatorsku maksimu Franca Fanona: „Narodu se sve može objasniti samo pod uslovom da istinski želimo da on to i shvati.“
