Piše: Milovan Urvan
Osvrnuo se Ljubo Filipović na nedavnu svečanost upriličenu na Filološkom fakultetu u Nikšiću, povodom manifestacije posvećene srpskom jeziku i književnosti. Međutim, u svom osvrtu zadržao se isključivo na govoru Andrije Mandića, ocijenivši ga kao neumjesnu političku intervenciju usmjerenu ka degradiranju simboličkog značaja crnogorskog jezika, koji se predstavlja kao jedna od temeljnih tekovina obnovljene državnosti nakon referenduma.
Takav sud možda bi imao više težine da je razmotren cjelovit sadržaj izrečenog govora, a naročito njegov završni dio. Mandić je, naime, apelovao na izgradnju društva u kojem nikome neće biti uskraćeno pravo na dostojanstvo maternjeg jezika — bez obzira da li ga imenuje srpskim ili crnogorskim. Čak i ako bi se takav stav tumačio kao politička diplomatija, teško je osporiti da je zasnovan na demokratskim i civilizacijskim vrijednostima.
Posebno je sporna Filipovićeva analogija sa slučajem Irske. Status irskog jezika u Irskoj i status crnogorskog jezika u Crnoj Gori nijesu istorijski ni sociolingvistički uporedivi. U izvjesnom smislu, održivija bi bila analogija sa srpskim jezikom i njegovim položajem u savremenoj Crnoj Gori. Jer kao što je irski jezik jezik istorijske Irske, tako je i srpski jezik bio jezik istorijske Crne Gore. Paradoksalno je da je u obje države istorijski jezik vremenom sveden na nivo ograničene, često simboličke pažnje.
Razlika je, ipak, očigledna: irskim jezikom u Irskoj u svakodnevnoj komunikaciji govori manjina stanovništva, dok se srpskim jezikom u Crnoj Gori služi značajan, prema pojedinim popisima i većinski dio građana. Uprkos tome, njegov status u institucionalnoj i administrativnoj praksi često je predmet sporenja i ograničenja.
U tom kontekstu valja se prisjetiti i riječi mitropolita Amfilohija da se nastoji preimenovati jezik na kojem je imenovano sve u istoriji Crne Gore. Ta misao, bez obzira na različita tumačenja, otvara suštinsko pitanje odnosa prema kulturnom i istorijskom nasljeđu.
Ostaje, stoga, dilema: da li je opravdano, u nastojanju da se utvrdi savremeni identitet, istovremeno vršiti preimenovanje cjelokupne istorijske vertikale jednog naroda? I gdje je granica između legitimnog političkog procesa i revizije kulturnog pamćenja?
