Piše: Aleksandar Tutuš
Bilo da se serija “Tvrđava“ Saše Hajdukovića, svrsta u ratnu priču o ljubavi, ili među ljubavne priče o ratu, ona bi, bez obzira da li pretenduje da je umjetnički projekat koji se bavi istorijsko- političkim temama, ili političko – marketinško ostvarenje u dvorištu umjetnosti, svakako, od nje se očekuje, s obzirom da govori o realnim istorijskim događajima – hajdegerovski – jedno sebe-u-djelo-postavljanje-istine-bića: ili jednostavnije umjetnička istina o svemu što se dogodilo u opisano vrijeme, na opisanom mjestu.
Od nekoliko aspekata vrednovanja i analize ove serije, koja je privukla mnoge – a kako to biva, ocjenjivanju masovno gledanih filmova i serija često pribjegavaju tek povremeni konzumenti sedme umjetnosti – krenuću od vremena njenog prikazivanja, a to je kako znamo, ova po mnogo čemu specifična i na izmaku, dvadesetpeta, što nikako ne znači da se sve njene teme i dileme neće preliti na iduću Gospodnju dvijehiljadedvadesetšestu. Godina u kojoj su se od završetka građanskog rata u Jugoslaviji, po ko zna koji put uspješno reciklirale osjetljive teme, u dnevnopolitičke svrhe, ne samo iz prošlog, nego i iz onog svjetskog rata, od koga je prošlo već sedamdeset godina.
Kao neki štit od ovakvih prepoznavanja, serija koristi svoju ljubavnu polutku, da bi se spontana i mješovita, pozvala na neka opšta i sudbinski neutralna mjesta. Ali…Kao pucanj izu startnog pištolja za jedan balkanski kviz, po onoj Perkovićevoj “Ako ne znaš šta je bilo“, sezona ’25. odjeknula je u predljetne, svejedno vruće junske dane, po sebi minorna vijest, da je ukradena zastava sa kninske tvrđave. Do tog događaja, mjesecima unazad, plamen mržnje kao da je gasnuo, nije izgledalo da će neko skoro otvoriti put dusima iz pakla. Vrlo brzo je uslijedio koncert na hipodromu i onda redom. Da vas neko pita, šta se zaista dogodilo, ko je stradao, šta je zapaljeno, teško bi se sjetili, izuzev dva bizarna događaja, od kojih je jedan u Splitu gdje pedesetak buzdovana napadaju i vrijeđaju djecu i žene na krajnje sporednoj manifestaciji pod imenom “Dani srpske kulture“ Iskusniji u identifikaciji ovih medijskih podvala namirisaće ono zaista važno u društvu, o čemu se zapravo ne izvještava tako strasno i opsežno kao o ustaškim pozdravima i srpskim otpozdravima, kako na zvaničnim, tako i na nezvaničnim kanalima komunikacije. Da li su to neki sporni zakoni u međuvremenu donešeni u Saboru, upitni rezultati turističke sezone, naftno pitanje, lobiranje hrvatskog ministra za srpsku naftnu kompaniju, opšta društvena kriza u Srbiji, studentski protesti i baš u vrijeme ovih napada u Splitu i Zagrebu, godišnjica novosadske tragedije. Kako god dijagnoza glasila, jedan recept i kolektivna terapija su oprobani. Mrzi, ali mrzi jako i tako ćeš najprije zaboraviti na sve svoje probleme.
Baš u još jednoj takvoj godini dolazi Tvrđava, kreatora Mirka Stojkovića, redovnog profesora na FDU u Beogradu, jednog od onih koji nije podržao studente na tom fakultetu, ali jeste stajao kao marketinški stručnjak iza kampanje Mila Đukanovića na izborima u Crnoj Gori. Tvrđava, prvi veći televizijski projekat o egzodusu Srba poslije filma Oluja redatelja Miloša Radunovića, koji kao ni pomenuti film nije značajnije progovorio o vitalnim pravcima i interesima koji su odredili sudbinu srpskog naroda u Hrvatskoj. Ali je mnogima značio jednu katarzu, pražnjenje, emotivnu masturbaciju kroz nekoliko dobro lociranih patos nesvjestica. Trenuci pobjede, makar na kratko, makar na filmu u stanju hroničnog gubljenja. zahvalna dvostrukost, ljubavno-ratna, pruža taj rezervni položaj, tu odstupnicu u fazama kad bi trebalo poentirati o stvarnom stanju stvari na terenu.
Aleksandar Tutuš: Srpski grafiti i beskućno pravo – Kad se vojska na Kosovo vrati
U jednoj svedenoj formi sinopsisa jedanaest epizoda koliko serija traje, prvi kadrovi prikazuju intimnosti mladih na javnim mjestima, posljednja scena je trudnički stomak kojeg trudnica gladi, zaokružen kao put, kao sudbina paćenika, koji ipak ustrajavaju do pobjede života nad smrću. Ali, samo kroz biološku izobrazbu, bez preumnjenja, bez spoznaje. U novom svijetu, u Srbiji. Nije da nije bilo takvih političkih poruka već.
U tonu velike objave, i to na RTS-u, narodnim masama je kroz seriju Tvrđava obnarodovano da je Krajina prodata. Visoki funkcioner Državne bezbjednosti koji je cijelu stvar uredio, iz ličnog interesa, sa stranim službama dakako, ipak je kažnjen od Jedinice koju je stvorio. U stilu srednjovjekovnih uličnih predstava putujućih pozorišta. Puk koji je sve burno pratio odahnuo je. To olakšanje prolomilo se kao huk. Odobravanje, pohvale, izlivi nježnosti na društvenim mrežama. Konačno znamo. Rekli na televiziji.
Ako ne znaš šta je bilo, Jedinica koja u stvarnosti nije kaznila svog kreatora, osiguravala je haos i rasulo u Krajini,nije apsolutno učestvovala u otporu, prešla zatim u Srbiju, nastavila da služi Miloševiću, u konačnici povezana sa ubistvom Đinđića. Narativ u seriji je potpuno drugačiji, on je u trenutku kad se, pored filma Oluja, po prvi puta, makar i kroz ljubavno- ratnu filmsku priču, govori o periodu 91-95. u Kninu – čist revizionizam.
Kao i u filmu Oluja, i serija Tvrđava počiva na rubu umjetničke prihvatljivosti. Glumački izraz često naginje ka banalnom. Takvi su pokreti, dijalozi. Proiznošenje krajnje prizemnih stanja ne iziskuje glumački napor, ali ni suspenziju nevjerice kod gledaoca. Često su replike predvidive, reakcije takođe. U sprezi s tim je i jezik koji se koristi. Kao i u filmu Oluja, to nije dijalekat koji se govorio u Kninu i njegovoj okolici. Taj oblik srpskog jezika, kojim su pisali i kako su se izražavali Desnica i Matavulj, u ovim ostvarenjima je devalviran na jezičku artikulaciju Dragana Jove Torbice i tako nekoliko decenija nakon progona, u srpskom javnom prostoru, to je sljedeća najveća žrtva Srba iz Hrvatske. Inauguracija primitivnih poluprogutanih izraza, histeričnog slenga poluriječi poluurlika kao način identifikacije Krajišnika.
Tako ovi projekti propuštaju da pridonesu na očuvanju kulture starog zavičaja, prvenstveno čiste i pravilne štokavštine. Pri tom su neki od glumaca, zbog porijekla, trebali biti nosioci tog izgovora, po scenariju, ipak, uvijek u nekom afektu, govore nagonski i bunovno, kao da izgovorenom ne prethodi misaoni proces, a nekad je potrebno par trenutaka da se razazna da lik ne doživljava moždani udar.
Nikšić, u kojem je snimana serija, nije Knin i nikšićki bedem i ulice nisu zamijenili izgled kninskih ulica. No, problem je u izabranoj ambijentalnoj cijelini koja bi kao takva trebala biti prepoznatljivo mjesto dešavanja. Tako dvije ključne lokacije, bašta gostione “Dalmacija“ i prostor između Momčilove i Cvarine kuće, ostaju defragmentirane u prostoru i prije rasklapanja stvarnosti. Te lokacije su više pozorišne, nedostaje filmska dubina. Stalni nestanci struje su se trebali pomješati sa količinom cigara koje svim akterima stalno gore među prstima. Ipak cigare su falile više nego struja, pa da se to uzelo u obzir, manje bi se pušilo.
Opšta atmosfera u ratnim godinama jeste bilo stanje malodušnosti i taj umor koji osjećaju svi akteri jeste vjerna slika tog vremena.
U prošlih trideset godina, od progona iz Knina, niti jedno državno tijelo se nije posebno bavilo tim događajima. Od Narodne Skupštine pa do Akademije, Crkve. Za trideset godina Srbija nikad nije izrazila težnju da se pomogne povratak prognanog naroda. I u seriji Tvrđava ponavlja se špranca sa ratnog Dnevnika na istoj televiziji na kojoj je emitovana serija. Izgovara je komadant Jedinice koji kaže “Bar ste se borili, nisu vas poklali kao ’41“.
To je tajna koja se u ovoj produkciji prešućuje i to je pretvara u umjetničku poluistinu, a osunčanu i stamenu Tvrđavu u pećinu, u kojoj Hermes krije Apolonove volove. Tajna da nas ne bi ’91. niko poklao kao ’41. Rat je bilo teže početi nego završiti. Mir i suživot u Kninu prije rata bio je kao Tvrđava. Vrata neprijatelju su otvorili oni najgori. Navijači, lokalne siledžije, sitni kriminalci, dripci, partijaši koji su nakon toga prolazili iz vlasti u vlast, uključujući i uspostavljenu hrvatsku ’95. Isti oni, na obe strane, koji i danas podlažu vatru netrpeljivosti. Neki novi klinci su smislili odličnu riječ koja će sigurno obogatiti naš već prebogati jezik – ćaci.
Tako poluistine na kojima je izgrađena Tvrđava unose nepovjerenje i sumnju u iskrenost motiva snimanja ove serije, koja na kraju ove godine, dođe kao još jedna replika u tobožnjoj hrvatsko-srpskoj prepirci. Ko bi rekao, da se dok je trajalo granatiranje Dubrovnika, upravo službenik i bankar Dubrovačke banke pobrinuo da se na sigurno sklone Slobini milioni, da su se u bosanskom ratu plaćale ture granatiranja među sukobljenim stranama? Ko bi rekao dok mi slinimo slušajući patetičnu pjesmu o kući pod Dinarom u seriji, da hrvatski i srpski mafijaši koji vode obe zemlje pokušavju prevariti američku administraciju i omogućiti da NIS kupe ruski oligarsi?
Sedmicama pred pad, iz najvećih vojnih skladišta je izvožena oprema, naoružanje i municija za Srbiju. U seriji se zaista pominje ujedinjenje RS i RSK koje nit je planirano, niti se ostvarilo. Jedan odlomak je posvećen nemilim događanjima na Petrovačkoj cesti, koji kad se promisle, prosto su trebali, jer broj civilnih i vojnih žrtava bio je premali da bi se uvjerljivo prikazao vojni poraz i stradanje civila. Ona cesta koja je unaprijed pripremljena za izlaz civila se ne pominje, put koji je vodio preko Martinbroda. Dogovoreni pad a ne veličanstvena pobjeda. Sinhronizovani izlazak stotina hiljada ljudi u svega dva dana. Da li se neko pita kako je to moguće bez interneta, mobilnih telefona. Bez golubova pismonoša, ispravnih telefonskih linija. Da, pogodili ste, Jedinica. Glasnici propasti.
Da li je jedino kao Tvrđava, u ovom svemiru, filmskom ili realnom, životnom, neosvojiva istina? Koja ako se ikad i osvoji, dolazi u pravilu prekasno.
