Piše: Vuk Bačanović
Postoji nešto istovremeno duboko demonski cinično, uznemirujuće i burleskno u Trampovoj najnovijoj AI objavi : čovjek koji je decenijama partijao sa Džefrijem Epstinom, koji je o njemu govorio kao o „sjajnom tipu“ sa ukusom za „mlađe žene“, sada se pojavljuje kao mesijanski iscjelitelj, bijeli protestantsko-cionistički „Hristos“ koji kao da je „vaskrsao“ iz nacističke propagande o plavom arijevskom ibermenšu i koji rukom daruje svjetlost bolesniku, dok su u pozadini orlovi, borbeni avioni i lebdeće figure koje liče na sve osim na standardne hrišćanske prikaze anđela.
Zapravo, uznemirujuće je samo za one za koje je ovaj Trampov istup nešto novo kada je on u pitalju. I ljude koji ne shvataju da su bolesni kultovi samo jedan dio kulturološke nadgradnje duboko bolesnih društava, u ovom smislu i duboko dehristijanizovanih, ma kako se vladajuća MAGA sekta pozivala na Hrista i Jevanđelje.
Jer, ako je u klasičnoj hrišćanskoj paradigmi centralna figura Bogočovjek koji kaže da se „ne može služiti Bogu i mamonu“, odnosno, prevedeno na savremeni jezik: Bogu i kapitalu, onda je jasno da u središtu aktuelne američke političke teologije nije Isus iz Nazareta. Naprotiv: on je – ukoliko je u tom središtu ikada i bio – odavno protjeran kao subverzivan, nepraktičan, skandalozan i suštastveno opasna ličnost za javni moral. Na njegovo mjesto dolazi sasvim drugačije božanstvo – neka vrsta obogotvorenog potrošača, sa MAGA kačketom umjesto oreola, čija se duhovnost mjeri berzovnim indeksima, čija je askeza zamjenjena džank-fudom, a kontemplacija neprekidnim tokom pornografske i slične rijaliti stimulacije.
Pojednostavljeno: Američki bog je tipični kreten, manijak iz komšiluka, pedofil, lopov, nasilnik koji bije ženu, ubica!
Ako bi smo ga usporedili sa srodnicima iz drevnog registra krvoločnih božanstava, radi se o specifičnom sinkretizmu: pomalo starozavjetni Baal, pomalo Moloh, ali i nešto mnogo mračnije – actečki Huizilopočitli, božanstvo koje ni sebe ni svijet ne može održavati u životu ukoliko ne dnevnoj bazi ne proždire ljude, ponajviše one koji se za tu svrhu uzgajaju u kavezima. Samo što se u ovoj modernoj varijanti srca ne čupaju noževima od opsidijana, nego finansijskim instrumentima, medijskim mašinerijama i društvenim mehanizmima koji konstantno proizvode nove žrtve: iscrpljene radnike, razorene zajednice, atomizovane pojedince, bombama raznesenu sirotinju iz Trećeg svijeta. Uzgred, Asteci su organizovali takozvane „cvijetne ratove“, koji su za svrhu imali isključivo zarobljavanje dovoljnog broja ljudi koji bi trebali biti žrtvovani za opstanak kosmosa. Svaka sličnost između ratova radi održavanja ekonomije bazirane na masovnoj proizvodnji oružja je slučajna. Ili uopšte nije.
Kosmos koji takvo božanstvo održava nije prirodni poredak, nego jedan vještački, neprestanim nasiljem i ispiranjem mozga održavani sistem u kojem čudovišnost nije nikakva devijacija, već ono što se od vjernika zahtjeva kao osnovni uslov za „spasenje“.
U tom kontekstu, Donald Tramp se pojavljuje kao tipološki savršen medijum i prvosveštenik američkog boga. Njegova javna biografija – od biznisa, preko medijskog spektakla, do ratnohuškačke politike – već u sebi sadrži sve elemente tog kulta: akumulaciju kapitala, performans, dominaciju. Čak i njegove dokumentovane društvene veze sa pedofilskim čudovištem Džefrijem Epstinom u tom smislu nisu eksces, nego kao simptom šireg ekosistema u kojem se moć, novac i komodifikacija međusobno uslovljavaju. U tom smislu, nije presudno pitanje individualne krivice, nego strukturne pripadnosti, što nas ostavlja nasamo sa pitanjem: kakva vrsta društva proizvodi takve odnose i zatim ih estetski preoblikuje u nešto što treba da izgleda kao religijski obrazac?
Ono koje je omogućilo vjernicima poput Epstina da posjeduju svoje ostrvo i na njemu građevinu koja se u izvještajima imenuje kao hram.
I zaista se radilo o odgovarajućem hramu ostrva pedofila – religije bez transcendencije, ali sa vrlo razvijenim odjeljenjem za marketing. U njoj nema pustinje, nema podviga, nema onog momenta kada čovjek mora da se suoči sa sobom i Satanom koji mu nudi sva carstva ovog svijeta, samo ukoliko mu se pokori, budući da tu pokornost niko nikada i nije doveo u pitanje. Zbog toga u Trampovom AI „Preobraženju“ imamo scenografiju: svjetlosne efekte, simbole moći, pažljivo dozirano lažirano saosjećanje i, naravno božansku hijerofaniju. Onu koja od vjernika ne traži da se odrekne bilo čega osim vlastite duše, obećavajući mu zauzvrat da će upravo kroz ono što već jeste – potrošač, socijaldarvinista, gledalac perverznog rijalitija i „gledač svoga posla“ (op)stati u raju.
Takav model religije savršeno odgovara društvu koje ne može sebi priuštiti stvarnu promjenu, budući da bi to značilo njegovo dokidanje. Jer svaka stvarna promjena bi značila dovođenje u pitanje samih osnova sistema: načina proizvodnje, raspodjele moći, strukture želja i ispitivanje njihove normalnosti. Mnogo je jednostavnije – i isplativije – proizvesti religiju koja će sve to ostaviti netaknutim, a samo ga estetski uzdignuti na nivo „svetog“. Tako se dobija jedan zatvoreni krug: sistem proizvodi patnju i beznađe, religija tu patnju i beznađe objašnjava, a onda se pojavljuje čudesni lider poslan od MAGA boga koji obećava da će tom patnjom upravljati, baš kao da se radi o jedinoj ostvarivoj radosti u vasioni.
I tu dolazimo do ključne istine Trampove AI hijerofanije: ona samo izgleda kao scena iscjeljenja bolesnika, a zapravo se radi o uvjeravanju da mu nije ništa. Bolesnik u komi nije tu da bi ozdravio, nego da bi potvrdio da sistem funkcioniše, da je zdrav i da je u dobrim rukama.
U tom smislu, ovaj vizuelni artefakt je više od akta blasfemije Hrista, radi se o dragocijenom etnografskom zapisu jedne perverzne i duboko bolesne civilizacije. On pokazuje šta ona smatra svetim, šta smatra normalnim i, što je možda najvažnije, šta više nije u stanju ni da zamisli, a to je religija u kojoj bi spasenje značilo nešto radikalno drugačije od onoga koje je već zadobila. I kojeg toliko očajnički želi zadržati da je bila spremna dopustiti i da je izopačeni perverznjak poput Trampa kinji i ponižava. Ali to je već obavezujući ritual sjedinjenja s njim.
