Piskijev napadački moto je vratio dostojanstvo i obraz ovom narodu u areni oko 200 svjetskih fudbalskih nacija. Niko nije mario za rizike, – dok su rezultati bili tu.
Njemačka je podmladila tim i sastavila ekipu za svaki respekt, izdominirala u kvalifikacijama za mundijal. Danska je imala kvalifikacioni ciklus sa samo jednim porazom. Belgija – bez poraza. Urugvaj i Ekvador su u dugim i složenim južnoameričkim kvalifikacijama bili ubjedljivi u odnosu na Peru, Kolumbiju i Čile i otišli u Katar za razliku od njih. I svi su oni ispali u grupnoj fazi svjetskog prvenstva.
I bez srpske fudbalske epopeje ove činjenice bi predstavljale čudo nad čudima. Prije par godina fudbaleri Srbije su bili daleko od izgleda da se uopšte nađu uz rame ovim ekipama i da dijele sa njima megdan na najvećoj svjetskoj smotri. Nije im išlo ni na jednom frontu kontinentalnih nadmetanja ( Evropsko prvenstvo, Liga nacija… ), redovno su gubili od renomiranih, a nikako da povežu par pobjeda protiv onih objektivno slabijih. Grupa sa Portugalom izgledala je kao nepremostiva prepreka za ”orlove”.
I tada se pojavio Piksi, veliki majstor ove igre. Došao, vidio i pobjedio. Izvukao maksimum iz ekipe čije smo limite vidjeli ovih dana u Kataru. Fudbalska reprezentacija Srbije, u nekoj najracionalnijoj postavci igre je jedna prosječna, spora i baš zbog toga – na odbranu usresređena ekipa. Otuda su i njeni rezultati bili prosječni. A Piski je preuzeo rizik da je transformiše, i da za ukus naroda, i puste želje navijača od tog prosjeka napravi ubojitu, napadačku formaciju.
Odmah je rekao da će Srbija biti bolja, da će igrati na gol više, i da će se kvalifikovati za Katar. U dvomeču sa Portugalom Srbija je primila tri gola, a dala četiri. Da ne pominjemo onaj jedan gol Portugala preko gol-linije, u Beogradu, koji je ostao fantomski, neupisan. Dakle, tražili ste – gledajte. Igra za gol više, sa samo trojicom pozadi. U kvalifikacijama smo dali puno golova, ali i primili golove od svih. Od svih. I od Luksemburga, i od Azerbejdžana. Po istom receptu prošli smo kroz Ligu nacija. Puno golova datih Norveškoj, Švedskoj i Sloveniji, – puno golova primljenih od njih. Napadački fudbal je po definiciji rizičan, ali samo je takav mogao donijeti cirkulaciju srpskom fudbalskom svijetu. I taj ga je svijet prihvatio. Odao počast Piskiju, uzeo ga za parametar uspjeha, hrabrosti i liderstva.
Piskijev napadački moto je vratio dostojanstvo i obraz ovom narodu u areni oko 200 svjetskih fudbalskih nacija. Niko nije mario za rizike, – dok su rezultati bili tu.
A onda je došao ovaj turnir. Nesvakidašnji. Sa toliko povreda i umora pretežno evropskih timova i igrača. Turnir koji nije imao formu višemjesečnih kvalifikacija, nego: svi na okupu, u nekoliko dana, pod pretpostvakom da su svi u maksimalnoj spremi i koncentraciji, da nema greške ni mane, ni kod koga. Pa opet, vidjeli smo Piksijev fajt, bez garda, bez stanke… do padanja sa nogu. Tri gola Kamerunu, dva gola Švajcarcima… i – tri gola od Kameruna, tri od Švajcarske.
Ne samo da smo otišli u Katar, nego smo igrali do poslednjeg trenutka. Vjerovali i bili u igri. Imali smo, u posljednjem kolu, protiv respektabilne ekipe Švajcarske, imali smo taj momenat, taj magični tren. Dva prelijepa gola, dva tražena i sposobna junaka, Mitrovića i Vlahovića, vođstvo, posjed lopte, dominacija. Opštenarodna radost. I na kraju – poraz od boljeg.
U kovitlacu velike svjetske smotre, gdje su neočekivane padove i posrtanja doživjeli brojni veliki timovi; na koje takmičenje se nije plasirala jedna Italija, i jedna Kolumbija; i na kom takmičenju već u grupnoj fazi poraze imaju Brazil, Francuska, Španija i Portugal… tu se našla i Srbija. Da igra, da se bori i da daje golove koji su nas podizali do neba.
Piksi, hvala!
Oliver Janković
