Piše: Kenan Malik
Istoričar Stiven Šapin započinje svoju knjigu Naučna revolucija rečima: „Naučna revolucija se nikada nije dogodila. Ovo je knjiga o tome“. Bilo bi primamljivo reći isto o „liberalnom međunarodnom poretku“ (LMP), da ovaj zapravo „ne postoji i da su o tome već napisane stotine knjiga“. Kojima se sada priključuje i ova kolumna.
Ali naučna revolucija se dogodila. A od kraja Drugog svetskog rata postojao je i globalni okvir koji je doprinosio uređenosti međunarodnih odnosa. Pitanje je može li se taj okvir opisati kao „liberalan“ i da li otelovljuje ono što pobornici LMP-a tvrde da on jeste – „otvoreni svet povezan slobodnim protokom ljudi, dobara, ideja i kapitala“, što je, po rečima Antonija Blinkena, američkog državnog sekretara u odlasku, „najveći doprinos Amerike globalnom miru i napretku“.
Povratak Donalda Trampa u Belu kuću, s politikom „Amerike na prvom mestu“ i prezirom koji pokazuje prema međunarodnim organizacijama i ugovorima, oživljava strahovanje za opstanak LMP-a. „Prvi put posle 30-ih godina 20 veka“, upozoravao je vodeći liberalni internacionalista G. Džon Ikenberi 2018, posle prve godine prvog Trampovog mandata, „Sjedinjene Države su izabrale predsednika koji je aktivno neprijateljski raspoložen prema liberalnom internacionalizmu“. Zato Amerika više ne može osigurati „hegemonističko vođstvo“ potrebno za „podsticanje saradnje i promovisanje vrednosti ‘slobodnog sveta’“.
Trampovi bombastični iskazi o korišćenju sile da bi se potvrdio suverenitet SAD nad Grenlandom i Panamskim kanalom, oklevanje da nastavi s naoružavanjem Ukrajine, njegovo divljenje Vladimiru Putinu i omalovažavanje međunarodnih ugovora, produbljuju takve strahove uoči njegovog drugog mandata.
Deo problema u pokušajima razumevanja ove debate, i povezanih strahova, jeste to što je LMP skliska i nejasno opisana zverka koja se shvata na mnogo različitih načina i neprestano menja oblik. Za ljude poput Blinkena, koji mu pevaju hvalospeve, koreni ovog poretka sežu do završetka Drugog svetskog rata i prihvatanja niza multilateralnih ugovora i institucija, od NATO-a do Svetske banke, koje su imale za cilj da povežu različite države i spreče novi globalni sukob.
Ali niko u to vreme nije govorio o „liberalnom internacionalizmu“. Nove institucije i ugovori uspostavljeni su prvenstveno da bi se učvrstila moć Sjedinjenih Država na jednoj strani podele u Hladnom ratu, obuzdala sovjetska ekspanzija i podržala tranzicija iz sveta imperijalnih sila u svet suverenih država pod tutorstvom američkog „hegemona“. Kao što je primetio istoričar Hladnog rata Džon Luis Gadis: „Bez ikakvog posebnog plana… države posleratne ere imale su sreću da završe u sistemu međunarodnih odnosa koji je, budući da se zasnivao na stvarnosti odnosa moći, dobro poslužio cilju održavanja reda – ako ne i pravičnosti – čak bolje nego što se moglo očekivati“.
Nebojša Popović: „Učinimo Evropu ponovo velikom“ – Mađarska je spremna za predsjedavanje EU
Tek 70-ih i 80-ih godina, s traumom američkog poraza u Vijetnamu, tvrdi istoričar Samuel Moyn, koncept je stekao širu podršku, pa je „liberalni internacionalizam dobio svoj današnji oblik, uz naglašavanje pravila i prava“. Zatim je došao raspad Sovjetskog Saveza i stanje koje je Francis Fukuyama opisao kao „kraj istorije“ – prividni trijumf liberalne demokratije. Ideja o „liberalnom međunarodnom poretku“ je ušla u svoju zlatnu epohu.
Ali to je bio trenutak više nego epoha. Trijumfalizam je kratko trajao i posle 11. septembra 2001. većina zapadnih vođa se složila da odbrana liberalnog poretka dopušta korišćenje krajnje neliberalnih sredstava, od kidnapovanja i torture do atentata i invazija. Za manje od jedne decenije, finansijski kolaps 2008. i snaženje kineskog uticaja na globalnoj pozornici doneli su malodušna upozorenja o „kraju liberalnog poretka koji nikada nije ni postojao“, kako je to cinično formulisao politikolog Majkl N Barnet.
Istorija LMP-a obeležena je preplitanjem ekonomije i geopolitike. Na oba koloseka želja za stabilnim poretkom imala je prednost u odnosu na veru u „liberalizam“. Ekonomski cilj je bio da se svet učini bezbednim mestom za globalna slobodna tržišta, ne sprovođenjem laissez-faire politika već, kao što pokazuje istoričar Kvin Slobodian, „izgradnjom institucija… kojima će se kapitalizam vakcinisati protiv pretnje demokratije“ i uspostavljanjem „pravila koja definišu nadnacionalna tela izvan domašaja bilo kog biračkog tela“. To je projekat neoliberalizma, rođen 30-ih godina, kroz rad ekonomista kao što su Fridrih Hayek i Ludvig von Mises, koji je došao do izražaja u periodu posle Hladnog rata kroz institucije i mehanizme liberalnog međunarodnog poretka.
Posledica je rast nejednakosti, propadanje civilnog društva i rastući osećaj ogorčenosti unutar delova biračkog tela širom sveta, zbog toga što im je oduzet politički glas. Tramp je, kao i drugi populistički lideri, uspešno iskoristio momenat reakcije protiv „liberalnih elita“.
Uspeh ličnosti kao što je Tramp, s njihovim antiglobalističkim stavovima, naveo je mnoge da proslave „kraj neoliberalizma“. Ipak, mnogi od onih koji su profitirali od neoliberalnog poretka ostali su u središtu Trampovog projekta; ne samo „tehno braća“ kao što je Ilon Mask. Možda više nema trijumfalističkog globalizma iz posthladnoratovske ere, ali mnoge komponente neoliberalizma danas se prelamaju kroz prizmu pojačanog nacionalizma.
Nebojša Popović: „Učinimo Evropu ponovo velikom“ – Mađarska je spremna za predsjedavanje EU
Geopolitički aspekti LMP-a jednako su kontradiktorni. Zapadni lideri su možda propovedali liberalizam, demokratiju i vladavinu zakona, ali od Čilea do Konga, od Indonezije do Saudijske Arabije, spremno su potkopavali sve elemente tog trojstva i podržavali neoliberalizam i autoritarizam kad god je to odgovaralo njihovim potrebama.
Pristalice LMP-a tvrde da je on bio branitelj mira u svetu. Ali taj „mir“ ne znači odsustvo rata, već samo sprečavanje direktnog sukoba velikih sila. Prema Projektu istraživanja vojnih intervencija Univerziteta Tafts, od gotovo 400 američkih vojnih intervencija u inostranstvu od 1776. do 2019, najveći deo se odigrao posle 1945, a čak četvrtina posle 1989.
Mnogo pre Trampovih grandioznih proglasa o „Americi na prvom mestu“, američki lideri su sledili ono što Monika Dafi Toft, koja je i pokrenula Projekat istraživanja vojnih intervencija, naziva „kinetičkom diplomatijom – diplomatijom koja koristi oružanu silu“; to je bio „očigledan trend“ u 21. veku, koji su pored liberalnih internacionalista poput Baraka Obame i Džo Bajdena promovisali i mnogi drugi.
Svakako postoji mnogo razloga za zabrinutost povodom politika SAD u dolazećem periodu. Ali da bismo se suprotstavili Trampu, nema potrebe da idealizujemo prošlost ili hvalimo liberalni poredak kakav nikada nije ni postojao. Pre svega treba da razmislimo šta podrazumevamo pod internacionalizmom u ovo doba pojačanog nacionalizma.
Izvor: The Guardian
Prevod: Đorđe Tomić/Peščanik
