Piše: Vuk Bačanović
Jedan od i dalje najraširenijih oblika intelektualne lijenosti koji se globalno prodaje kao najuzvišeniji moralni čin jeste svaljivanje mana cjelokupnog sistema na jednog čovjeka. Sve što treba učiniti je njega, kao neku vrstu srednjovjekovnog demonskog bića treba protjerati iz priče i time popraviti stvarnost. Tako dobijemo političku bajku za odrasle: bio jednom jedan ružan, grub i nevaspitan predsjednik, i on je pokvario sve. A sistem? On je suštastveno odličan, samo mu treba vratiti malo više bontona, odabranih riječi i pridodati još pokoju Nobelovu nagradu za mir u pauzi generisanja kriza i podmetanja ratova i genocida.
Ali šta ako nije do Trampa?
„Utorak će biti Dan elektrana i Dan mostova, sve u jednom, u Iranu. Neće biti ničeg sličnog!!! Otvorite jebeni moreuz, vi ludi gadovi, ili ćete živjeti u paklu – SAMO GLEDAJTE! Neka je hvaljen Alah. Predsjednik DONALD J. TRUMP.“
Eto ga. Čisto, brutalno, bez ikakvog diplomatskog filtera. Nema više „zabrinuti smo“, nema „pozivamo na uzdržanost“, nema „međunarodna zajednica“, niti borbe za demokratizaciju. Samo: otvori moreuz ili pakao. I sada se svi sablažnjavaju, hvataju za glavu i prave nevješti uzvikujući: „Je li moguće, pa kakav je to čovjek?“
U stvarnosti, problem počinje upravo tamo gdje ova rečenica postaje razumljiva.
Jer, ako malo prigušimo moralističku dramu i uključimo mozak, vidimo da je ovo samo neka vrsta neugodno iskrenog prevoda političke retorike koja traje decenijama. Razlika između Trampa i njegovih prethodnika nije u tome što on radi nešto suštinski drugo, nego u tome što ne glumi da radi nešto drugo. Drugi su prijetili uz namješteni osmijeh i lošu, licemjernu diplomatsku poeziju, dok je njegov način više način Švabinog oca Stojana (Miki Manojlović) iz Rana koji komšinici (Jelisaveti Sabljić) prijeti da će joj se „posrati na Stradun“ . Suština – ista.
U tom smislu, nije jasno kako je Trampovo divljaštvo drugačije od onog američke državne sekretarke iz vremena Obamine administracije i Trapove protivkandidatkinje Hilari Klinton, kada je 2016. izjavila:
„Želim da Iranci znaju da ćemo, ako ja budem predsjednica, napasti Iran. Bez obzira na to u kojoj se fazi razvoja nalazio njihov nuklearni program, ako bi ikada razmatrali napad na Izrael, bili bismo u stanju da ih potpuno uništimo.“
I tu dolazimo do onoga što je Džon Belami Foster, marksistički teoretičar i neko ko nije sklon karikaturalnim objašnjenjima, prilično precizno formulisao: oligarhija u Sjedinjenim Državama nije nikakva novost koja je „došla s Trampom“. Ona je tu odavno, samo što je nakon krize 2008. godine prestala da se stidi svog transparentnog nastupa. Koncentracija kapitala je toliko porasla da više nije dovoljno da kapital „utiče“ na državu – on mora da njome direktno upravlja. A kad već upravlja, zašto bi se pretvarao da to ne čini? Foster ide dalje i konstatuje nešto što zvuči kao da je ispalo iz priručnika strave i užasa, ali je nažalost potpuno stvarno: najmoćniji segmenti današnjeg kapitala – posebno visokotehnološki – duboko zavise od vojne potrošnje i vojnih tehnologija. Prevedeno na narodni jezik: bez rata nema profita, bez profita nema rasta, bez rasta nema sistema. Dakle, rat nije greška ni anomalija koja se može korigovati. Rat je biznis model. A tu se lijepo nadovezuje i Majkl Roberts, onaj uporni britanski ekonomista koji već godinama kvari raspoloženje svima koji religijski vjeruju u beskonačni napredak. Njegova poenta je gotovo uvredljivo jednostavna: profitna stopa ima tendenciju pada. Ne zato što su kapitalisti odjednom postali nesposobni, nego zato što sam sistem, svojim razvojem, podriva izvor profita – sve više mašina, sve manje živog rada, sve manje onoga što uopšte stvara višak vrijednosti. I onda, kao svaki pristojan sistem u problemu, kapital počinje da traži spas: špekulacije, ekspanzija, pritisak na rad, i – naravno – totalitarna država.
Roberts upravo tu vidi ključ za razumijevanje sve agresivnijih imperijalnih politika: kako profit opada, tako raste potreba da ga neko „podupre“ spolja – kontrolom resursa, tržišta, pa i direktnom silom. I, naravno, ratom. Jer, na kraju dana, nije to pitanje stila ili temperamenta određenog političara, nego bilansa. A bilansi, kao što znamo, nemaju moral, već nastupaju u stupcima, disciplinovano kao SS trupe.
Drugim riječima, kad već imamo sistem koji ekonomski zavisi od permanentnog rata i politički ga normalizuje, nije nikakvo čudo što u kriznim vremenima počinje da generiše sve opskurnije i krvoločnije ličnosti.
Sistem koji živi od proždirnja društava, resursa, rada, istine i na kraju samih ljudskih bića, prije ili kasnije počinje da traži političke tipove koji će tu trampističku logiku izgovoriti naglas. A kad elite osjete da gube tlo pod nogama, da profiti više ne talože tako lako kao prije, da je društvo puno straha, nesigurnosti i razjarene frustracije koju su same izazvale, onda je narodu teško rijetko ponuditi staložene knjigovođe i računovođe. Ne, tada se iz podruma istorije izvlače lažni proroci, mesije, razni sumanuti čuvari „svetih vrijednosti“, nacionalni egzorcisti i ostala politička fauna koja urla o Bogu, krvi, tlu, sudbini i spasenju, dok u pozadini dobit prebrojavaju isključivo činovnici carstva zemaljskog, a baš nikako Carstva nebeskog. Zapravo, takvi su njihove prve žrtve.
Vuk Bačanović: SPS, DPS, SNSD i SDP BiH: od bratstva i jedinstva do podaništva
Jer kanibalski sistem traži kanibale.
Tu bi Marvin Haris, onaj neprijatno racionalni antropolog koji je imao običaj da u svakoj „svetoj priči“ traži vrlo nesvete razloge, samo slegnuo ramenima. Njegova pouka je bila jednostavna: ljudi ne vjeruju u stvari zato što su poludjeli, nego zato što te stvari imaju funkciju u svijetu u kojem žive. Kad se društvo raspada, ideologije postaju opskurnije, agresivnije, apsolutnije. Ne zato što je nebo odlučilo da nam pošalje bezumne fanatike, nego zato što je zemlja učinjena nepodnošljivom.
Bezumni fanatik nije greška u sistemu – on je njegov modus operandi. On služi da stvarne probleme prevede u pogrešan jezik: iz eksploatacije u „grijeh“, iz ekonomije u apokaliptičku pseudoteologiju, iz imperijalističke eksploatacije u „sukob civilizacija“. I tako narod, umjesto da pita ko mu je oduzeo elementarna sredstva za život, počinje da raspravlja ko je dovoljno čist, dovoljno vjeran, dovoljno „naš“ i koga trebamo zaklati da bi to tako i ostalo.
A sistem? On radi kao sat.
Sad sve to sastavite: oligarhija koja upravlja državom, ekonomija koja zavisi od rata, profit koji traži nove žrtve, politika koja nudi bizarne fanatike kao rješenje i povratak „dobrim starim vremenima“. I onda dođe Tramp i kaže: otvori moreuz ili ćeš dobiti pakao.
Pa šta je tu, zapravo, novo?
Možda samo to što više nema prevoda na jezik pristojnih i empatičnih – zapravo većine – ljudi koji su se tješili iluzijom da stvari neće završiti na način na koji naočigled cijelog svijeta završavaju.
Zato pravo pitanje nije: kako je moguće da američki predsjednik ovako govori? Pravo pitanje je: kako je moguće da smo toliko dugo vjerovali da to ne govori – samo ponešto ljepšim riječima, sa više interpunkcije i sa manje uzvičnika.
I, da završimo kako i priliči kraju jednog višedecenijskog samoobmanjivanja:
Svi vi koji ste se u novembru 1989. – čak i iz potpuno ispravnih razloga – veselili padu Berlinskog zida, evo čemu ste se veselili.
