Rat u Gazi izazvao je globalno nezadovoljstvo koje potkopava izraelske dugoročne izglede
Piše: Jaroslav Trofimov
Preveo: M. M. Milojević
Dve godine nakon što je smrtonosni Hamasov napad izazvao ratove širom Bliskog istoka, pregovarači su se okupili u Egiptu kako bi pokušali da okončaju krvoproliće dogovorom o razrešenju talačke krize i izraelskom povlačenju iz razorenog Pojasa Gaze.
Izrael se pomalja iz krvavog meteža kao regionalni hegemon sa nizom ostvarenih vojnih pobeda. Ali borba protiv palestinske militantne grupe Hamas takođe je zemlju učinila politički izolovanom i povisila rizik da izgubi dugoročnu zapadnu podršku koja je bila od vitalne važnosti za njen dosadašnji opstanak.
Smrt više od 67.000 Palestinaca u Gazi, prema navodima lokalnih vlasti, obnovila je na globalnom nivou pozive za ustanovljene palestinske državnosti i dovela je Izrael nasuprot sve čvršćeg međunarodnog konsenzusa o ovom pitanju.
Pošto se oporavio od početnog šoka koji je izazvao Hamasov prodor i krvavi pir 7. oktobra 2023. godine, izraelska vojska je izvela niz obogaljujućih udaraca protiv kolopleta svojih strateških neprijatelja.
Hamas i libanski Hezbolah su obezglavljeni, Asadov režim u Siriji doživeo je kolaps a iransko vojno vođstvo, raketni i nuklearni programi su teško oštećeni.
„Regionalno, Izraelu preti manja opasnost nego što je to bilo pre dve godine“, kaže Šalom Lipner, saradnik Atlantskog saveta koji je služio kao savetnik nekoliko izraelskih premijera. „Ali na međunarodnim nivou, on je suočen sa različitim nepovoljnim mogućnostim, i dugoročni trendovi se ne odvijaju u njegovu korist“.
Ogorčenost protiv Izraela proširila se od muslimanskog sveta na Evropu i sve više na SAD, gde se veliki deo Demokratske stranke i sve veći deo MAGA pokreta okreće protiv američkog pružanja pomoći Izraelu.
Dok predsednik Donald Tramp i dalje podržava Izrael, sve snažnija izraelska izolacija pruža mu neobično preimućstvo – moć koju je već koristio da blokira zamisli o anektiranju Zapadne Obale, nagovori premijera Bejnamina Netanjahua da se izvini za napad na Katar i da osigura izraelsku saglasnost sa najnovijim planom o postizanju primirja u Gazi.
Ovo izraelsko udaljavanje od prijatelja širom sveta može da nagrize, potencijalno trajno, ne samo položaj Netanjahua ili njegovih naslednika već takođe i samu mogućnost dugoročnog opstanka temeljnog izraelskog projekta.
Od američkih univerzitetskih kampusa do evropskih srednjih škola, solidarnost sa palestinskom stvari – i neprijateljstvo prema cionizmu – postali su političko obeležje nove generacije.
„Obični Jevreji i Izraelci, ne vojnici ili političari, će snositi breme tokom narednih godina“, kaže Mairav Zonszein (Mairav Zonszein) viši izraelski analitičar u Međunarodnoj kriznoj grupi (International Crisis Group).
Netanjahu, u prošlomesečnom govoru pred Ujedinjenim nacijama, rekao je da „svetski lideri koji popuštaju pred zlom“ napadajući Izrael javno, dok mu se privatno zahvaljuju, to čine jer podležu strahu od „pristrasnih medija, radikalno islamističkog biračkog tela i antisemitske rulje“.
Izvesnih elemenata antisemitizma i muslimanskog radikalizma ima na antiizraelskim protestima koji su se rasprostrli širom zapadnih nacija – gde su u pojedinim slučajevima demonstranti nosili zastave Hezbolaha i Hamasa i uzvikivali antijevrejske slogane.
Ali ova masovna mobilizacija – posvedočena kao takva italijanskim generalnim štrajkom u petak – podstaknuta je pre svega široko raširenim besom zbog načina na koji se tretiraju Palestinci i podrškom koju Izraelu pružaju zapadne vlade, kaže Natalija Toki (Nathalie Tocci), direktor rimskog Instituta za međunarodne poslove i nekadašnji viši spoljnopolitički savetnik Evropske komisije.
„Izrael je preterao zato što mu je Zapad dopustio da to učini. Njegovi prijatelji u izvesnom smislu se nisu ponašali prijateljski zato što ga nisu sprečili da počini samoubistvo na dugi rok“, kaže.
Dok je šteta po izraelski međunarodni položaj stvarna, saveznici ističu da bi se od nje mogao srazmerno brzo oporaviti.
„Ne mislim da je to nepopravljiva šteta. Izrael je u prošlosti preživeo mnogo različitih napada, kampanja delegitimizacije“, kaže Džonatan Šanzer, izvršni direktor Fondacije za odbranu demokratija (Foundation for Defense of Democracies), vašingtonskog tink-tenka koji podržava Izrael. „Kada se rat okonča, kanali će se promeniti i ljudi će se, manje više, vratiti na uobičajeno saobraćanje sa Izraelom. “
Drugi, međutim, kažu da je povratak na uobičajeno delovanje – barem kratkoročno – malo verovatno, posebno ukoliko Netanjahu i dalje bude bio na vlasti.
Da bi se izraelski položaj u svetu popravio, „prvo je potrebno da se rat okonča i možda da se pojavi novo izraelsko vođstvo kako bi oporavio središnji projekat izraelske državnosti“, kaže Danijel Šapiro, koji je službovao kao američki ambasador u Izraelu za vreme Obamine administracije i kao zamenik pomoćnika državnog sekretara za Bliski istok u Bajdenovoj administraciji. „Uspon će biti strm i za njegovo savladavanje biće potrebno vreme“.
Kada je Hamas napao Izrael pre dve godine, ubivši nekih hiljadu dvesta civila i vojnika, i odvodeći dvesta pedeset jednog taoca, računao je da će vojni udarac oslabiti jevrejsku državu – možda uz pomoć Hezbolaha i Irana – i da će iznova privući svetsku pažnju na palestinske težnje što bi oslabilo sve veću prihvaćenost Izraela u regionu.
Kada su posredi procene o prvoj stvari, Hamasovo vođstvo u Gazi je podbacilo, i veliki deo njih je ubijen. Plan o primirju čije ostvarenje poguruje Tramp uz podršku iz drugog plana arapskih država nastoji da zameni Hamasovu upravu u Gazi novom tehnokratskom upravljačkom strukturom.
Netanjahu, u govoru održanom u subotu slavodobitno je govorio o vojnim pobedama ostvarenim tokom prethodne dve godine kao „istorijskom postignuću koje će ostati zabeleženo u izraelskim analima i analima naroda“.
Netanjahu je dugo isticao da je vlast Hamasa, koji želi da zbriše Izrael, razlog zbog čega bilo kakvo kretanje prema palestinskoj državnosti nije moguće. To bi bio daleko manje ubedljiv razlog ukoliko primirje u Gazi stupi na snagu i nova vlast postane funkcionalna.
Poslednjih nedelja, velike zapadne države predvođene Francuskom, Velikom Britanijom i Kanadom već su povukle poteze ka priznanju palestinske države, zanemarujući Netanjahuovo negodovanje.
„Palestinsko pitanje je iznova u središtu regionalne i međunarodne pažnje, nakon što je do pre dve godine bilo skoro potpuno zaboravljeno“, kaže Mkhaimar Abusada, profesor na Al Azar univerzitetu u Gazi koji sada živi u Kairu. „Tako da je ostvarena izvesna politička dobit – ali palestinski narod je za nju platio izuzetno visoku cenu, cenu kakvu nikada ranije nije platio“.
Izraelsko demonstriranje vojne nadmoći na Bliskom istoku, iako je oslabilo njegove neprijatelje, takođe je izazvalo dugoročno preispitivanje kod potencijalnih partnera. Dobar deo razloga za Avramove sporazume (Abraham Accords) 2020. za koji su se Tramp i Izrael nadali da će im se priključiti i Saudijska Arabija zasnivao se na obuzdavanju iranskog uticaja.
Adam Tuz: Borba na ivici svemira – geovojni radikalizam Izraelsko-iranskog rata
Ali sada kada je Izrael bombardovao ne samo Iran, Liban, Siriju i Jemen već takođe Hamasovo sedište u Kataru mnoge vlade na Bliskom istoku više brinu o izraelskoj neobuzdanoj moći nego o oslabljenoj iranskoj teokratiji.
Nedavni bezbednosni pakt između Saudijske Arabije i Pakistana, države koja raspolaže nuklearnim oružjem, kao i čvršća saradnja između arapskih nacija i Turske su ukupno deo tog regionalnog odgovora na izraelsku vojnu snagu, kaže penzionisani britanski vazduhoplovni maršal Martin Sampson, koji je na čelu bliskoistočne kancelarije Međunarodnog instituta za strateške studije i služio je kao vojni savetnik britanske vlade na Bliskom istoku.
„Vidite početak razvoja odnosa sa Iranom ili simpatije za Iran spram Izraela“, kaže. „Region nikada nije želeo da se pojavi jedna sila koja bi u njemu mogla da ostvari nadmoćan položaj. Uvek su mislili da će to biti Iran, i sada kada se jedna pojavila, to je Izrael. I Izrael je dominantna regionalna sila koja nehajno iskazuje kapacitete svoje tvrde moći“.
Izvor: Volstrit džurnal
