Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Iako djeluje, bolje reći, nameće se mišljenje, da je interes Srba u Crnoj Gori da budu na tasteru Vučiću kad god to njemu treba (poput onog dugmeta kojim bolesnik zove medicinsku sestru da mu dođe u sobu, ili putnik stjuardesu…) kako bi, prema ukazanoj prilici, pokazali junaštvo, odanost, požrtvovanje i sl., ipak djeluje primarno da crnogorski Srbi najprije utvrde sopstvenu poziciju u sopstvenoj državi. Da u Ustavu i zakonu utemelje svoja građanska, nacionalna = kolektivna prava, svoje vjerske slobode, da se aktivno uključe u unapređenje života u Crnoj Gori, pa da tek na drugom ili trećem mjestu interese svog neposrednog političkog, svakodnevnog života usaglašavaju, onda kada je to moguće, sa interesima Beograda i Banja Luke, koji, uzgred budi rečeno, za svoje strateške pokrete i mirovanja, nijesu do sada konsultovali ovdašnje Srbe, niti je to bilo ni logično ni prirodno.
Dakle, Srbi u Crnoj Gori nijesu ni krivi ni odgovorni što su se 2020.g, nakon svojevrsne političke revolucije, obreli u drugoj državi u odnosu na Srbiju i Srpsku; u drugom vojnom savezu u odnosu na njih, i u posve drugoj i drugačijoj dinamici pridruživanja EU. (Što se ne bi moglo garantovati ni za Dodika, ni za Vučića – kad je u pitanju njihova odgovornost za dezintegraciju srpstva, pogotovo Dodikova uloga u crnogorskom referendumu). Pa pošto Srbi u Crnoj Gori jesu u nekom sasvim drugom vagonu (političko-ekonomskom pakovanju) u odnosu na svoje sunarodnike u okruženju, pitanje je da li treba da se svim silama trude da iz tog vagona samoubilački iskoče u ništa, ili da svoju ulogu u tom vagonu svedu napolitički bespredmetnu manjinu, ili pak da nastoje da preuzmu upravljanje im vagonom i njegovo unutrašnje preuređenje koliko god je to moguće. Ukoliko uspiju u ovom posljednjem, imaju dobre šanse da kretanje svog vagona (države Crne Gore, sadašnje NATO i buduće EU članice) uprave tako da i drugim Srbima i državama gdje Srbi žive – bude dobro. Ukoliko urade nešto od prva dva scenarija, niti će pomoći sebi niti drugima.
Nepristojni tonovi iz susjedstva
A ako neko pita, pa u čemu se onda ogleda njihovo srpstvo ako ne u bespogovornoj odanosti beogradskoj Vladi, (kao što to manje ili više uspješno čini Dodik)? – treba podsjetiti da je čuvanje duhovnog i kulturnog jedinstva (u nedostatku državnog) kroz aktivnu ulogu SPC, Matice srpske, čuvanje i unapređenje srpskog jezika i pamćenja, afirmisanje ključnih tačka srpskog identiteta u CG (svetosavlje, Kosovski zavjet, Njegoš) nesumnjivi doprinos narodnom jedinstvu. Uz to treba naglasiti da državne granice i unutrašnja ustrojstva država jesu polazne tačke savremenih demokratskih akcija i projekata, ali da to nijesu „kineski zidovi“ i nepremostive barijere (u eri interneta i brzog saobraćaja) da bi djelovi srpskog naroda izgledali odsječeni jedni od drugih u svim aktivnostima koje jačaju duhovno i kulturno jedinstvo srpskog naroda, ma gdje on da živi.
Pri tom, ono što je najmanje razumljivo Srbima izvan Crne Gore, a što predstavlja vitalni značaj za politički progres Srba u sopstvenoj državi, jeste trud političkih i kulturnih predstavnika srpskog naroda u CG da se nacionalne razlike između dva rođena brata „Srbina“ i „Crnogorca“ umanje, odnosno da se ne pristaje na proglašavanje dva različita etniciteta od onih koje je jedna majka rodila. Užarene i nagomilane barikade između rođene braće u Crnoj Gori, ne predstavljaju srpski nacionalni interes. Naprotiv. Njihovo umanjenje u skladu je sa svim preporukama uređenja građanskog društva, kakvo bi, Crna Gora, trebalo da bude.
Zato, kada je riječ o produktima političkih igara velikih sila kakva je inicijativa o srebreničkoj rezoluciji, iza koje stoje Njemačka i oni koji stoje iza Ruande, i za koju inicijativu i sam predsjednik Srbije kaže da je nezaustavljiva, postavlja se pitanje: treba li rušiti Spajićevu Vladu (koju podržavaju, čine i koju će činiti crnogorski Srbi) radi simbolike koja suštinski ne može spriječiti konačan ishod? Treba li je rušiti radi vrlo problematičnog i upitnog iskaza o genocidu u Srebrenici, koji su svojevremeno izglasale, kako skupština Crne Gore, tako i skupština Srbije? Treba li je rušiti, ako znamo da je njena jedina moguća alternativa nekakva frankenšajnovska većina nekih Srba sa raspalim DPS-om, dokazanim borcem protiv svakog srpskog traga u Crnoj Gori ?
Do čitanja u sljedećem broju….
