Piše: Ante Tomić
Nekoliko mi je puta prodao istu foru, ali ja sam se svejedno svaki put nasmiješio kad me je Arsen Dedić ozbiljnim glasom, tobože ljubazno i zainteresirano upitao: “Onda, koja je tajna tvog neuspjeha?” Premda sam znao što dolazi, nekako bi me opet iznenadio njegov obrat na kraju jedne dosadne fraze koju izgovore samo najgori novinari. Bio mu je to specijalitet, zamotati u šareni papir i vezati svilenom vrpcom nešto otrovno i podlo.
Njegov je humor bio okrutan, ali nisi se mogao naljutiti na njega jer je i sebe samoga neštedimice šibao. S veseljem je opisivao vlastita posrtanja i zablude. Jedna je takva smiješna priča iz gimnazije, s početka karijere. Njih su četvorica iz šibenske gradske glazbe, kvartet flautista, imali koncert u Drnišu. Mislim da je rekao da su svirali Baha. I bili su grozni. Dištonavali su crveneći se od stida, a ljubitelji klasičnog repertoara su im iz gledališta razočarano dovikivali: “Uaaa! Ajte ća!” Koncert je izrazito negativno ocijenjen nekoliko dana kasnije u Šibenskom listu, u rubrici kulture, u malom tekstu pod naslovom “Fijasko u Drnišu”.
Vojin Grubač: Dinosaurusi današnjice: narkomanija i lažne diplome
Bio je to prvi put da je njegovo ime spomenuto u novinama i smatrao je prikladnim jednako okončati svoj autorski put. Najavio mi je jednom u razgovoru da će, da zatvori krug, na omotu njegove posljednje ploče velikim slovima pisati “Fijasko u Drnišu”. Smrt je nažalost bila brža i to se nije dogodilo. Ponekad mi se čini da bih trebao jednom napisati roman, filmski scenarij ili makar kratku priču o nekakvom šaljivom metežu u gradiću u dalmatinskom zaleđu, Arsenu Dediću u čast i da ne propadne njegov genijalni naslov.
I veća je krv među narodima padala, pa se opet umirila, u manje vremena nego ova naša. U mojoj priči ipak ne bi bilo flautista koji iz Šibenika dolaze svirati jer toga ovdje više odavno nema. Nama je teško i zamisliti da je nekad u Drnišu bilo publike za Johana Sebastiana Baha i da je ona, još nevjerojatnije, razlikovala dobrog od traljavog Johana Sebastiana Baha. Da nema Ecije Ojdanić, koja im sa svojim malim kazalištem ponekad ljeti dođe odigrati nekakav lagani komad na glavnom trgu, grad bi kulturno bio potpuno mrtav. Gluha vukojebina ostavljena na milost i nemilost sportskim kladionicama.
U posljednje vrijeme često mislim o Arsenu Dediću. Sljedeći će tjedan biti deset godina da je umro. Ali još prije mi je počeo opsjedati misli, od strašnog udesa prije dva mjeseca, kad nas je napustio i njegov divni Matija. Napokon, okrugla je obljetnica Oluje, kao što je bila i onog vrelog augusta 2015. kad je veliki hrvatski pjesnik i skladatelj izdahnuo u bolničkoj sobi. Bio je, kao i danas, vojni mimohod, asfalt zagrebačkih avenija pucao je pod tenkovskim gusjenicama, i cijela je naša zemlja drhtala od strasnog, gotovo bih rekao pohotnog trijumfalizma. Izazvalo je mnogo negodovanja kad ga je Srpsko narodno vijeće nedavno negdje uvrstilo na popis znamenitih hrvatskih Srba. Arsen Dedić, tvrdili su, nikad nije isticao da je Srbin. I to je istina, već i zbog činjenice da je on bio pristojan čovjek, a pristojni ljudi nacionalnost nikad ne ističu. S druge strane, istina je i da je veliki pjesnik i skladatelj, pravim imenom Arsenije Dedić, rođen 1938. kao drugo dijete u braku pravoslavca Jovana i katolkinje Veronike, uz Simu Matavulja i Vladana Desnicu bio jedan od najvrednijih izdanaka one njihove srpske Dalmacije, što je vjekovima rasla pored ove naše hrvatske Dalmacije, sve dok 1995. nije bila nemilosrdno posječena.
Mnogo je godina prošlo otad. Mnogo je vode proteklo Čikolom, usprkos činjenici da to nije neka silna rijeka. Očekivalo bi se da će se nacionalističke strasti ugasiti, da će nepravde biti oproštene, da će se krv umiriti. I veća je krv među narodima padala, pa se opet umirila, u manje vremena nego ova naša. Napisao sam to i 2015., kad je Arsen Dedić umro, a deset godina kasnije mi se čini još istinitije. Tri desetljeća od Oluje rekao bih da je davno prošlo vrijeme za naslađivanje porazom naših neprijatelja. Da smo zbilja dobronamjerni, da u nama živi išta od onoga čovjekoljublja i bogoljublja kojim se neskromno oholimo, prije bismo trebali osjećati tugu i bol zbog divljih smokava što rastu iz čađavih srpskih ruševina.
Arsen je evropski važan. Tompsona, s druge strane, zaustave već kad poželi pjevati neprijateljskoj emigraciji u Minhenu
A prilike su, naprotiv, sve gore. Mržnja bukti sjajnija i više vruća nego ikad. Trijumfalizam je sve pohotniji. Usporedno, i kulturno i civilizacijski smo nazadovali. U gradićima u dalmatinskom zaleđu izumrli su ljubitelji klasičnog repertoara, koje god da su vjere i nacije oni bili. Ne slušaju ovdje više ni Arsena Dedića. Iako on ni prije nije imao mnogo obožavatelja, iz automobila zaustavljenih nakratko, sa sva četiri upaljena žmigavca ispred sportskih kladionica, dok vlasnik uplati okladu na Liverpul protiv Evertona, danas tutnje jedino pjesme Marka Perkovića Tompsona.
Zanimljivo, oni su obojica iz istog kraja. Nije daleko od Arsenovih Rupa, Dubravica i Konjevrata do Tompsonovih Čavoglava. Isti im je pejzaž, i kod jednoga i kod drugoga su kamen i drača i cvrčak na čvoru crne smrče, ali dok je Arsen intelektualno živ, uzbudljiv, s neočekivanim obratima, složen i proturječan, Tompson je kao jednostanični organizam. Prost kao pasulj. Kod Tompsona je dvosmislen jedino pozdrav “za dom spremni”, ali po duši govoreći, nije ni on.
Arsen je evropski važan, on pjeva sa Sergiom Endrigom i Ginom Paolijem, sa Zoranom Predinom i Kemalom Montenom. Bulat Okudžava mu dolazi u Šibenik, vlakom preko Perkovića. Tompsona, s druge strane, zaustave već kad poželi pjevati neprijateljskoj emigraciji u Minhenu.
Uzgred, kad je ono prije nekoliko dana u Sinju bila užasna gužva nakon Tompsonova koncerta, i cijelu su noć obožavatelji psujući gmizali u nepreglednim, višekilometarskim kolonama, nije li taj prizor gomile u crnim majicama bio urnebesno nalik na poraženu ustašku vojsku koja se u svibnju 1945. beznadno i iscrpljeno vuče prema Bleiburgu?
Velika mi je zagonetka, neću vam lagati, kako smo od Arsena spali na Tompsona, od akademskog flautista na konobara. Tražio sam u Arsenovim zbirkama, ali sam našao samo sljedećih nekoliko stihova, koji jedva izdaljega objašnjavaju ovaj fenomen:
Naša prva petorka
izgubila je nerve
sad nadire klatež
s klupa za rezerve.
Teško je zaista razumjeti kako nam se dogodio ovaj fijasko u Drnišu. Shvatiti tajnu našeg neuspjeha.
Izvor: Buka
