Piše: Elis Bektaš
Nedugo nakon što su braća Limije snimila radnike koji izlaze iz fabrike svijet je shvatio moć filma kao ideološkog, političkog i propagandnog oružja. Dejvid Grifit, Sergej Ejzenštejn, Leni Rifenštal… samo su neka od imena sa dugačkog spiska onih koji su vješto baratali tim oružjem čija je snaga opčinila strukture moći, zahvalne na jeftinom i masovnom sredstvu za istorijski i ideološki katekizam.
Ipak, film je u svojoj najdubljoj prirodi suviše demokratičan, pa i suviše plebejski, da bi dugo ostao privilegija majstora i zaštićen od diletanata, pa samim tim i od mediokritetstva i od karikaturalizacije, no strukture moći ne odustaju od njegovog iskorištavanja kao oruđa indoktrinacije.
Prije četrnaest godina Andželina Džoli snimila je svoj režiserski prvijenac, U zemlji krvi i meda, neuvjerljivu i izvještačenu ratnu dramu koja u svom fokusu ima pitanje seksualnog nasilja u ratu. Neblagonaklne kritike i hvalospjevi koji su dolazili od subjekata poput Kristijan Amanpur ne ostavljaju prostor sumnji da je tu riječ o slabašnom agitpropovskom uratku čija je nepotrebna eksplicitnost dovela do ograničavanja gledateljske starosne dobi u Sjedinjenim Državama, Kanadi te u mnogim evropskim zemljama. To ograničenje varira u rasponu od 12 do 18 godina i počesto zahtijeva prisustvo roditelja.
Nakon premijere filma u Bosni i Hercegovini desio se jedan od mučnih etičkih sunovrata koji je prošao ispod radara inače uvijek budne i na pravdoljubivu grmljavinu uvijek spremne javnosti. Učenici prvog razreda jedne od zeničkih srednjih škola organizovano su odvedeni na projekciju tog celuloidnog pamfleta, što je izazvalo oduševljenu reakciju tadašnjeg reisu-l-uleme Mustafe Cerića.
Ni direktor škole ni nadležni ministar obrazovanja ni poglavar vjerske zajednice nisu bili u stanju sagledati problematičnu i morbidnu prirodu tog čina, još manje sagledati njegove posljedice. Podučavati djecu traumatičnoj i neuralgičnoj prošlosti putem agitpropovskih uradaka znači ne željeti da djeca shvate prošlost i tako ih onesposobiti da shvate i sadašnjost. Djeca su tu tek objekti imperativa monoetnizacije i viktimizacije.
Dodatni sloj malignosti sadržan je u svojevrsnoj normalizaciji nasilja – približavati djeci taj fenomen kroz vulgarne i prenaglašene simplifikacije veoma lako može voditi ka etičkom relativizmu, nihilizmu ili čak ka želji za osvetom.
Poslije tog skarednog momenta, na koji se nije osvrnuo skoro nijedan kritičar društvene stvarnosti, društvo je iskusilo još nekoliko momenata ideološkog ludila potaknutog celuloidnim pamfletima, a među tim momentima naročito se ističe meč između Aide i Dare (Quo vadis, Aida i Dara iz Jasenovca).
Danas je kasno pozivati na liječenje – bolest je suviše uzela maha i ušla je u svoj terminalni stadij – ali nije zgoreg podsjetiti se na njenu genezu, na nakaradne komesarske poteze sa odvođenjem djece u svežnjevima da po diktatu gledaju propagandne pamflete, te na šutnju onih koji pretenduju da budu glasovi društvene savjesti pred takvim travestijama.
Juče je Milorad Dodik objavom fotografije sa grupom dobojske dječice koja skupa s njim dižu tri prstića na društvenoj mreži Iks izazvao bujicu prijekornih komentara i osuda i ne treba sumnjati da će ta fotografija i u narednim danima biti predmet kritike. Dodikov čin nesumnjivo je budalast i nakaradan i u sebi sadrži sličan naboj ideološko-propagandne pedofilije kakva je zabilježena prilikom odvođenja djece da gledaju Andželinin film, ali političko i aktivističko Sarajevo zadnje je mjesto koje uživa etički kredibilitet iz kog bi crpilo svoje pravo da Dodika prekorijeva zbog primitivnog i dugoročno štetnog uprezanja djece u ideološki i politički jaram.
U političkom Sarajevu trauma je odavno postala valuta i mjerna jedinica političke i etničke ontologije i njihova legitimacija. Da bi dijalog tog i takvog Sarajeva sa drugim učesnicima u zajedničkoj stvarnosti postao moguć, potrebno je da se ono manje osvrće na ludila drugih a malo više da stoji pred zrcalom ne bi li konačno razumjelo vlastita ludila i naučilo kako ih prevazići.
