Piše: Janja Gaćeša
„Šta bi bilo da sam otišla?“ To pitanje, koje sa sobom donosi slike onoga što smo doživeli i preživeli i onoga što smo mogli imati da smo otišli sa Kosova i Metohije, sveprisutno je u našim životima. Isto se pitaju oni koji su otišli, samo obrnutim redom.
Jedna od čestih tema Srba sa Kosova i Metohije (kako nas koji još uvek živimo u svojim kućama tako i onih koji su morali da odu), jesu dešavanja iz naše bliže ili dalje prošlosti. Njihov rezultat su pomešana osećanja koja nas prate danima, i često to o čemu smo pričali prenosimo na neku drugu osobu iz svog okruženja, tek da proverimo ispravnost svojih stavova.
Onda, kada ostanemo sami – mi koji smo ostali – prebiramo po glavi sve o čemu smo razgovarali sa prijateljima, poznanicima, rođacima, preispitujući svoj život iznova, sa večitim pitanjem; „Šta bi bilo da sam otišao/la?“
To pitanje, koje sa sobom donosi slike onoga što smo doživeli i preživeli i onoga što smo, eventualno, mogli imati da smo otišli sa Kosova i Metohije, je sveprisutno u našim životima. Srbi koji su morali da napuste Kosovo i Metohiju isto se pitaju samo obrnutim redom, odnosno umesto „otišao“ upotrebljavaju „ostao“.
To su oni momenti kada nije važno jesi li u prihvatnom centru ili u palati, zato što svako u jednom trenutku dana ugasi svetlo i ostane sam sa sobom, a onda dođu misli i teško je zaspati. Mučno je to preispitivanje šta je i kako bilo, i šta bi bilo da su stvari urađene drugačije. Teško je otrgnuti se od toga. Evo, sretoh pre nekoliko dana poznanike iz Lipljana, i na ulici u Gračanici pokrenusmo temu kako 1999. godine ode većina Srba iz grada, posebno iz onog stambenog dela.
Razgovarali smo kako je panika učinila svoje. Pa, da li su ljudi krivi ili nisu što nisu sačekali još koji dan. Kakav je strah kod ljudi izazvalo ubistvo Dragana Perenčevića u centru grada od strane pripadnika KFOR-a. „Sećaš se“, pitaju me u jednom trenutku.
„Kako da se ne sećam. Ubiše čoveka na ulici, 29. juna 1999. godine. Sutradan je najviše Srba napustilo svoje stanove“, kažem im. Nastavismo da pretresamo iznova kako nije bilo nekoga da smiri ljude, usmeri, organizuje. Kao i uvek, na kraju takvih razgovora ostaje samo uzdah.
Pitanje ostanka
Opstati u Lipljanu te 1999. godine, i kasnije, bilo je teško. Svakog dana, ali svakog, u popodnevnim satima na Srbe su bacane bombe, granatirani su iz minobacača, pucano je na njihove kuće, kamenovanje i batine da i ne pominjem.
(To su bili delovi grada sa privatnim kućama, gde je Srba najviše ostalo. Stambene zgrade su Srbi napustili, u 99 odsto slučajeva, već do jeseni, pa je ekstremistima ostalo da posao završe po okolnim ulicama. Mnogi od njih izdržali su do 17. marta 2004. godine opstajući u različitim delovima grada. Tada je većina njih proterana, a kuće im zapaljene. )
Lipljančani, Simijonovići na primer, će u jednom ovakvom razgovoru o prošlosti, pomenuti kako su im do 17. marta Albanci za kuću nudili toliko novca da su mogli na Vračaru pet stanova da kupe. Odbijali su da prodaju, jer oni su starosedelačka porodica i bili su rešeni da izdrže svaki pritisak.
Prvog dana pogroma kuća im je zapaljena, a oni proterani u lipljansku portu. Tek onda su odlučili da prodaju plac, jer kuće više nije bilo. Kupili su kuću od Srbina tik uz ogradu porte lipljanskih crkava i eno ih još uvek u njoj žive. Deca su im u međuvremenu završila fakultete.
Od troje njih, dvoje i dalje žive u Lipljanu – sin je lekar a ćerka radi u prosveti. (Najstariji sin je elektroinženjer i živi u Beogradu.) Njihov otac će vam i danas reći da se nije pokajao što nije napustio rodni grad. Na kraju razgovora on izgovara tu jednu ključnu rečenicu za nas mnoge: „Kako da odem? Gde da odem kad ovde pripadam?“
Opstati u Lipljanu 1999. godine, i kasnije, bilo je teško. Svakog dana u popodnevnim satima na Srbe su bacane bombe, granatirani su iz minobacača…
Kada razgovarate sa Srbima iz Prizrena (da pomenem i Metohiju), oni će vam reći kako su pripadnici KFOR-a na ulici ubili dvojicu Srba tek po svom dolasku u grad – 13. juna 1999. godine. Strah i panika zbog ovog čina, uz najezdu i strašne zločine Albanaca širom grada učinili su svoje, i usledio je masovni odlazak Srba iz grada. (Zašto su ti ljudi ubijeni ni danas se ne zna, dok se za Perenčevića u Lipljanu priča da su mu pripadnici KFOR-a videli oružje u ruci, ali i da je žurio da spasava brata kome su Albanci upali u stan i tukli ga.)
Srbi iz Metohije, prisećajući se svega, a iz današnjeg ugla, isto žale što nikog nije bilo da ih organizuje. Kažu da bi sve, možda, bilo drugačije. Platila bi se cena opstanka, svesni su toga, ali barem bi više njih opstalo. Mnogi Prištevci takođe žale što niko nije ostao sa narodom, pa da, recimo, Srbe povuče u deo grada gde je bilo najviše vojnih stanova. Možda ništa od ovoga ne bi uspelo, ali ostaje žal što nije ni pokušano.
Greške i procene
Kada kažem da nikoga nije bilo da organizuje narod, mislim na vojsku, policiju, na ljude koji znaju šta se radi u takvim situacijama. Da su barem bili sa narodom prvih šest meseci, ko bi u onom haosu znao ko su. Iz današnjeg ugla ispada da je, možda, i bio plan da nikoga sa narodom ne bude. Da li ćemo ikada saznati istinu?
Elem, sve do pre godinu dana mučili smo sebe pitanjem zašto se nije sa ostalim gradovima, odnosno gde je moglo, uradilo isto kao sa Kosovskom Mitrovicom? Sada vidimo da sa politikom koju vodimo ni to ne bi bilo od neke koristi, ali, složićete se, nikada nećemo saznati kako bi bilo da smo barem još neki grad imali podeljen na pola – da tako kažem.
Razgovaramo i o tome kako bi bilo kada bi se iskreno pričalo o onome što se na Kosovu i Metohiji svakodnevno dešava po institucijama ove samoproglašene države. Kada bi se, na primer, izveštavalo o borbi koju Srbi vode za povratak svoje imovine širom pokrajine pred sudovima „države Kosovo“. Kakve su to nadrealne priče ljudi moji, i kakva je njihova volja da isteraju pravdu, ali ne, u etar idu neke druge teme.
Neko je procenio da je dovoljno preneti u minut, dva najviše, kako teče, recimo, suđenje uhapšenim Srbima koji se optužuju za ratne zločine, bez širenja priče da javnost u Srbiji nešto više sazna o njima. Da se ljudima u ostatku Srbije kaže koliko njih svoju imovinu neće da proda, koliko njih pred sudovima vodi dugogodišnju borbu za povratak uzurpirane imovine, ko se od njih bori za povratak raseljenih Srba i ponovno oživljavanje svojih napuštenih sela, i da su to glavni razlozi zašto su zatvoreni. Ali, šira priča ne staje u minut, dva.
Na ovaj način prenesene vesti, posle izvesnog vremena ostavljaju kod ljudi utisak da su oni stvarno počinili ratne zločine, jer ko još ima vremena da se posle svih ovih godina bavi Kosovom i Metohijom. Usput se nešto čuje ili ne čuje, ili što bi narod rekao: „Na jedno uvo uđe, na drugo izađe“. Sumnjamo da je to i krajnji cilj. Da polako KiM izađe iz fokusa ostatka Srbije.
Nepokoreni narod
Onda mi, u našim već pomenutim razgovorima, pričamo i o tome kako se namerno stvara takva atmosfera, i plasiraju se priče koje nemaju veze sa istinom, ali imaju svoj cilj. Nije li 60 ljudi nedavno sa KiM pešačilo do Beograda da pruži podršku predsedniku Srbije, a dobra većina medija izveštavala je tako da je ispalo da su svi Srbi sa Kosova i Metohije stigli u Beograd – bez oduzimanja prava svakome da pešači koliko hoće i zbog koga hoće. Slične su se priče širile i u vreme Slobodana Miloševića, kao da na KiM žive milioni glasača, a ne šaka jada.
„Za prosutim mlekom ne vredi plakati“, kaže izreka, ali kako prihvatiti realnost koja nam se silom nameće sa svih strana. Sve se u nama buni, pa to nije u našim genima. Mi nismo takav narod. Nas silom niko do sada nije uspeo da pokori.
Zato mora i ostatak našeg naroda da se uzdigne iznad onoga što mediji serviraju, da, ako ništa, dolaze što češće na Kosovo i Metohiju i od naroda čuju kako nam je. Da im kažemo da stave na naše mesto sebe, svoju decu, familiju, i pitamo; „Šta biste vi uradili?“
Plašimo se da ćemo početi da zaboravljamo (prvo mi a onda i ostali), a to se ne sme jer priča i dalje traje. Ovaj deo Srbije je i dalje u nekoj vrsti ratnog stanja, i prošlost mora da se pamti zbog budućnosti.
Zato iznova prolazimo kroz slike stradanja, pričajući o njima i prenoseći ih na druge. Nije to hrabrost, barem mi ne mislimo tako. Nismo ništa bolji od bilo kog Srbina gde god na ovoj planeti da živi, ovo je, samo, sastavni deo onoga što smo sami odabrali – a to je trpljenje. Tu reč ne razumeju Albanci, ni oni koji su nas okupirali, jer polaze od sebe i znaju da oni nikada ne bi mogli sve ovo da izdrže, na način na koji mi izdržavamo.
Narod mora da se uzdigne iznad onoga što mediji serviraju, da, ako ništa, dolaze što češće na Kosovo i Metohiju
Naš jedini odgovor na njihova nepočinstva jeste da damo sve od sebe da istrpimo do kraja, ili koliko ko može, ali i svedočimo o svakoj godini te nepravde. Zato, na sve što urade samo svoju trpeljivost podignemo na nivo više. Ko god misli da je ovo suludo, greši. Zato treba na Kosovo i Metohiju dolaziti, da se svi zajedno uverimo da trpljenje nije zaludno.
Znaju naši neprijatelji da je to naše najjače oružje, i znamo koliko im to smeta. Zato je trpljenje neka vrsta našeg garda, jer kosovsko-metohijsku priču valja dovesti do kraja, a on je onda kada Mi kažemo, ne Albanci i oni koji ih podržavaju.
Zavetno pitanje
Znate, išli su Srbi iz Lipljana organizovano u vremenu od 1999. godine do marta 2004. kod predstavnika i vojne i civilne misije da traže svoja prava, da traže pomoć da zaštite svoju imovinu, ali nikada nisu bili zadovoljni odgovorom koji bi čuli. Jedan od njih je glasio: „ Ne mogu ništa da uradim, naljutiće se Albanci“. Ništa se u njihovom odnosu prema Srbima do danas nije promenilo, jer im oni i dalje trebaju kao oružje za ostvarivanje njihovih planova.
Mnogo toga Srbi i dalje rade i bore se kako znaju i umeju, samo ničiji interes nije da se o tome nešto više sazna. Šta je ako nije borba svaki odlazak Srba do banaka ili izmeštenih Privremenih organa u ostatku Srbije – uz prelaženje prelaza – po penziju, platu ili uzimanje najobičnijeg dokumenta? Mnogi Srbi iz Štrpca ili Goraždevca, na primer, prelaze i po 200 kilometara u oba pravca da podignu minimalac od 20 hiljada dinara. Nije li to, sa jedne strane, trpljenje nepravde, i sa druge, odlučnost da se istrpi što se duže može? Da ne pominjem druge muke.
Da, svedoci smo, nažalost, i politike svih vlasti u Srbiji od oktobra 2000. godine, posebno one u poslednjih 15-16 godina, i to oni pravi. Njen rezultat najbolje mi vidimo, odnosno osećamo. Na ovom terenu se daju auto golovi – i to neprestano deceniju i po. Mi smo svedoci njene prošlosti, sadašnjosti i najbolje vidimo budućnost u kojoj, ako se ovako nastavi, teško da će od Srbije nešto ostati.
Sve su ovo naše svakodnevne teme kada se sretnemo na ulici, kada idemo u posetu jedni drugima, kada se okupimo na slavama…O tome pričamo u ovom podzemlju gde su nas namerno sakrili svi gorepomenuti. Dok oni ćute i kriju istinu, mi brojimo još jednu godinu u kojoj korak nisu napravili da nas iz podzemlja izvedu, naprotiv. Sa predajom severa pokrajine ono je postalo još dublje, mračnije, i u godini koja dolazi pred nama su još veća iskušenja.
Završiću rečima blaženopočivšeg patrijarha Pavla koje svi iznova treba da čitamo jer one najbolje govore šta nam je činiti: „Kosovo i Metohija nije samo pitanje srpske teritorije. Pre i iznad svega, to je pitanje našeg duhovnog bića, jer smo se sa Kosovom i Metohijom rađali, rasli, živeli i sazrevali kao ličnosti i narod, živeli i umirali sa kosovskim zavetom. Zato je pitanje Kosova i Metohije toliko životno, psihološki i duhovno-mistički vezano za svakog od nas. Dobro to znaju silnici ovoga sveta i upravo žele kolektivno da povrede i kazne pravoslavni srpski narod; žele da ga slome i satru, da od njega naprave bezobličnu masu, da mu oduzmu srce iz nedara… Pokoravajući se Hristovoj volji i nauci, mi obelodanjujemo njihovo bezakonje, njihovo licemerstvo, po mnogo čemu slično onom Pilatovom pranju ruku u krvi Pravednika.“
Izvor: Novi Standard
