Piše: Oliver Janković
Već su me mnogi kritikovali kako svojim „najavama i proročanstvima“, a u najboljoj namjeri da skrenem pažnju publikuma na velike tajne istorije koje su pred nama, naprosto izmalerišem Novaka Đokovića na njegovom junačkom putu ka 25. Gren slem tituli. To sam manje-više činio tokom cijele prošle godine, i Novak se ukopavao u polufinalima sva 4 GS turnira. Ćutao sam, pa progovorio pred samo finale AO 2026, i opet nije bilo dobro. Sad sam odćutao Rolan Garos, pa nije pomoglo. Novak je u visokoj takmičarskoj formi, nesumnjivo. Ja „imam“ priču za njegov 25. GS trofej, u njegovoj 40. godini, ali nikako da mi se sklopi. Đoković je, rezultatski – kada se radi o posljednje 2 GS sezone- ubjedljivo treći igrač svijeta, odmah iza Alkaraza i Sinera, a kada je dovoljno odmoran, on ispraši i jednog i drugog, iako im može biti otac po godinama. Međutim, zvijezde najveća četiri turnira nikako da se poklope Srbinu iznad glave. Još od jeseni 2023…
Sada, na pariškoj šljaci, na samo jedan dan, otvorio mu se auto-put do trofeja, ranim ispadanjem Sinera. Ali naišao je Fonseka, mlađi, jači i „luđi“ (udara loptu na sve ili ništa) i izbacio Novaka tako da su nijanse odlučile: Srbin više poena i vinera, manje neiznuđenih greški, Brazilcu tijesna pobjeda. A onda je dalji tok turnira pokazao kako u ovom trenutku tenis nema ama baš nikog ko je nepobjediv, i isti taj Fonseka je ispao prije polufinala.
Zato, kada je riječ o nekom odustajanju zbog godina, ili o povlačenju „jer dolaze mlađi i jači“, stav Novaka Đokovića staje u prva dva slova njegovog imena: Mister NO. Inače, Đoković po mnogo čemu liči na ovog strip junaka: vremešan i prosjed, iskusan a odvažan. Dani njegove najveće snage su očigledno iza njega. Često prevaren, nadigran i prebijen, ali se nekim slučajem uvjek dokopa konačnog rješenja situacije. Onda kada samo rijetki vjeruju da Mister NO i njegov „Pajper“ mogu još nečemu poslužiti, simpatični 40-godišnjak (možda ima i koju više) ipak na kraju pobjedi sve protivnike na svom putu, pa i sopstvena ograničenja.
Ide Vimbldon. Turnir na kom se, poslije AO, Đoković osjeća najbolje, i gdje, s obzirom na bržu podlogu, svoju još uvjek značajnu, potentnost, može okrenuti na vodenicu sopstvenog uspjeha, a protiv jakih i upornih momaka. Neće igrati Alkaraz, Siner dolazi pod sjenkom „propadanja“ u Parizu, a „ostatak svijeta“ u velikoj gužvi za prolazak na „mala vrata“ polufinala. Kao i svaka velika igra, ona traži svoj libreto. A svaka značajna priča opet, ne može bez velikog junaka. Hoće li to biti Siner, kao povratnik na najviše postolje (koje mu je izmaklo i u Melburnu, i u Parizu ove godine)? Ili će to biti neko od ovih nevjerovatnih mladića, koji imaju znanja, snage i hrabrosti, a nemaju nikakav respekt pred velikim imenima? Ili će ogromna sila koju nosi veliki talas JEDNE OD POSLJEDNJIH ŽIVOTNIH PRILIKA izbaciti Đokovića na onu visinu besmrtnosti, do koje samo rijetko, jednom u 100 života, dolaze rijetki.
Tako je ljudski, tako je sportski i tako je srpski nadati se…
Naš strip junak iz amazonskih šuma bi prihvatio izazov i pobjedio, a da vidimo šta će da uradi srpski Mister No(vak)
