Piše: Miloš Lalatović
Može se reći da je Isus Hristos prvi egzistencijalista. Zašto? Otkrio je ljudima smisao postojanja, razlog bitisanja. Jer, ako ljudima nema život smisla i ako se sve završava smrću, onda “hajde da jedemo i pijemo“ i radimo šta želimo. Ako nam nešto predstavlja zadovoljstvo radićemo to, dokle nam zakon dozvoljava, ili čak ne dozvoljava, ali smo dovoljno vješti da se možemo izvući. Prema Kamiju, postoji samo jedan ozbiljan filosofski problem. Samoubistvo. To jeste da li život vredi ili ne vredi proživjeti. Sve ostalo je manje bitno. Naučna dostignuća, prirodni zakoni, na kraju krajeva sve. Jedino čovjek može da životari tražeći neka zadovoljstva poput njegovog ,,Stranca“, koji radi nešto, jedino što mu prija. Ponaša se kao zavisnik, dok traje dejstvo, poput heroina. Kad više nema dejstva pribjegava se samoubistvu ili drugim apsurdnim delatnostima. Pa i ludilu. Isus Hristos je otkrio smisao života, da “ko u Njega vjeruje, ima život vječni“. To nije bilo kakav život, nego život sa Smislom, neprestanim dejstvom. Moderni egzistencijalisti nam otkrivaju svoju viziju života. Treba živjeti dok traje dejstvo dopamina, serotonina, oksitocina, endorfina. Dok naš mozak reaguje na ove hormone i zadovoljstva.
Kad izgube dejstvo, uvijek čovjek može da razmisli o suicidu ili danas čak eutanaziji, pa i fizički zdravih osoba. Ovo je vrlo teško pitanje. Mnogi i duboko verujući hrišćani nijesu stalno u ,,punoći“, izgube smisao, razmišljaju o samoubistvu ili ga počine. Za ateiste , pitanje i odgovor su lakši “ako nema Boga, sve je dozvoljeno“. Pa i samoubistvo. Nikom neće odgovarati, imali su zadovoljstva šta su imali, više ih ne pronalaze, slijede još neki pokušaji zadovoljstva, ako ne, suicid. Kako hrišćani da stalno ili što više budu u punoći Hristovoj… Sam Hristos se na Krstu osjećao ostavljenim, rekavši “Ili, Ili lama savahtani“,tj,“Bože, Bože moj, zašto si me ostavio“. Može se reći da je ovo što je Hristos rekao na Krstu, hrišćanska kriza ili Bogoostavljenost, a kod ateista egzistencijalista, oni su stalno sami. Sami sa svojim zadovoljstvima, porocima, depresijama, jednom riječju tijelom, njegovim hemijskim funkcionisanjem i svijetom. Bitno je snaći se. Samo da te ne uhvate iako je nešto nezakonito ili nemoralno. Ali, ateisti isto imaju tajnu. Moralni ateisti mnogo moralniji od vjernika zvaničnih konfesija, pa i hrišćana. Ovo pitanje je bilo zagonetno i profesoru Vladeti Jerotiću. Moralni ateisti.
Nije sve ni do morala ni do pravila što nam je i Hristos pokazao, nego do punoće, veze čovjeka sa Bogom. “Vjeruj i radi šta želiš“, rekao je davno Blaženi Avgustin.
