Piše: Oliver Janković
Djelovalo je da su Alkaraz i Siner, unapređene verzije ljudske vrste, sličniji robotima ili nekim vanzemaljcima, nego homo sapiensima. Od početka 2024, pa do ovog proljeća 2026, odigrano je 9 Gren slemova, i trofeji svih 9 su završili u rukama nekog od ove dvojice. Ako izuzmemo povremeno prašenje tura od dede-Novaka (Alkarazu u Melburnu 2025, i u finalu OI u Parizu 2024; a Sineru u Melburnu ove godine) ovoj dvojici niko nije mogao stati na put, na na putu ka GS trofeju, ni u pohodu na neki važniji masters. Upravo su Đokovićeva 4 uzastopna GS polufinala prošle godine, najslikovitiji dokazi nemoći da se iko treći, približi pomenutom šampionskom dvojcu. O frustraciji Saše Zvereva u međusobnim duelima sa Sinerom, da i ne govorimo. Srbin je u završnici ovogodišnjeg AO u Melburnu dobio 4 vezana seta protiv ove dvojice, ali mu taj podvig nije pomogao da u finalu prođe bolje od poraza….
Jesu Federer i Nadal u periodu od 2005 do 2007 povezali 11 GS trofeja koje su uzeli samo njih dvojica, ali to tada nije izgledalo tako beznadežno po „ostatak svijeta“, i brzo su se, među brojne i nove trofeje pomenute dvojice umiješali najprije Đoković, a potom Del Potro, Mari i Vavrinka. Alkaraz i Siner, koliko do juče, nijesu imali ravnopravnog protivnika, ako izuzmemo pomenuta Đokovićeva takmičarska vaskrsavanja iz mrtvih.
VAR SOBA: Novak odustao od Majamija, ali režimski mediji nijesu od njega….
Međutim, kao dokaz da se sve ovo ipak odigrava na planeti Zemlji, i da je u pitanju nadmetanje između jedinki ljudske rase, a ne nekih robota, desila se najprije povreda Alkaraza koja ga je na duže vrijeme udaljila od terena (bar do jeseni) i frapantni slom Sinera juče, u drugom kolu RG u Parizu, kada je na jednom, ostao bez daha i meč u kom je imao 2:0 u setovima, i 5:1 u gemovima (!!!) beznadežno ispustio iz ruku. Bilo je povreda, diskvalifikacija, predaja i prije ovoga, ali ovakav „raspad sistema“ na ovom rezultatskom piku, teniski sport ne pamti. Oba slučaja zdravstvenih problema prva dva reketa svijeta, predstavljaju direktan „danak“ ili posljedicu njihove nad-ljudske superiornosti u prethodne dvije sezone. Sve je to djelovalo toliko nehumano, toliko sofisticirano i atletski unapređeno u odnosu na konkurenciju, da je mnogima bilo čak i zastrašujuće. Ovo sada, uz najbolje želje za brz i uspješan oporavak obojice, samo je dokaz da su ljudi, i naši srodnici po svemu.
A da je ljudski gubiti i padati, najbolje potvrđuje Novak Đoković, koji kao vršnjak fudbalera Mesija, Ronalda i boksera Usika, još uvjek igra, dobija i gubi, sa kačketom na glavi, u borbi protiv sunčevih zraka, mjesečevih mjena, različitih podloga, traži novu priliku da pokaže kako je mnogo veći sportski uspjeh opstati dvije decenije na samom vrhu, prevaliti preko ramena sve Nadale, Federere, vršnjake i duplo mlađe od sebe, na ovome svijetu, nego zasijati par sezona, po cijenu ugrožavanja elementarnog zdravlja i onog u svom biću što te čini čovjekom….
