Piše: Oliver Janković
U susret predstojećem Mundijalu u Sjevernoj Americi, koji počinje za manje od mjesec dana, redakcija Žurnala će evocirati uspomene jednog 50-godišnjaka, na sve prethodne mundijale, koje su on i njegovi vršnjaci mogli da zapamte. Danas idemo u Južnu Afriku, prvu afričku zemlju koja je bila domaćin nekog mundijala, i godinu 2010. kada je došlo vrijeme za 19. po redu svjetsko fudbalsko prvenstvo. Poslije Zidanove Francuske 1998. na ovom afričkom mundijalu Španija će postati nova evropska zemlja koja će prvi put u istoriji osvojiti pehar FIFA, i tako sebe ubrojati među 8 zemalja (sve do danas) koje su, bar jednom, došle do svjetskog vrha. Za neupućene, to su: Brazil, Argentina, Urugvaj iz Južne Amerike, te Njemačka, Italija, Engleska, Francuska i od 2010. Španija. Ovaj španski reprezentativni kuriozitet je tim prije veći ako se zna da je godinama i decenijama prije ovog trijumfa u Južnoj Africi, španski fudbal (i klupski i reprezentativni) jedan od najboljih u Evropi, pa samim tim, i na svijetu. Real, Barselona, Atletiko su autoriteti evropskih klupskih takmičenja još od njihovog osnivanja 60-ih godina 20. vijeka, a madridski Real je bio najtrofejniji klub na svijetu, i tada 2010., i danas je. Španska reprezentacija je među prvima osvojila titulu prvaka Evrope, a na prelazu vjekova igrala u završnicama kontinentalnog prvenstva. Ipak, nikada nije došla jača na jedan mundijal, kao što je stigla na ovaj u Južnoj Africi. „Crvena furija“ je u Afriku doputovala sa titulom prvaka Evrope (ubjedljivo osvojenom 2008.), a utisak je da je ovaj tim posložen u šampionski format još na Mundijalu 2006. kada su neočekivano i neiskusno deklasirani u nokaut-utakmici od Zidana i drugova. Sada, činilo se, više nije bilo prepreka za njih.
Redovno sledovanje „malera“ kao da su potrošili u prvom kolu takmičenja po grupama, kada su, prilično nespretno, poraženi od Švajcarske sa 1:0. Tada su se presabrali i u impozantnom nizu bili bolji od Hondurasa i Čilea (u grupi), a potom nadigrali Portugalce (jednu od njihovih najjačih ekipa ikada) u osmini-finala i odlični Paragvaj (valjda najuspješniji plasman u njihovoj istoriji – prolaz među 8 na svijetu) u četvrt-finalu. I tako su se, po prvi put, Španci obreli u polufinalu nekog prvenstva svijeta. Tamo ih je čekala Njemačka.
VAR SOBA: 40. godina Mundijala – 2006. posljednja velika priča Italije!
Srbija, zvanično, prvi put na mundijalu
A kad smo kod Njemačke u Južnoj Africi 2010. nezaobilazna tema vezana za nju je i prvi zvanični nastup Srbije na mundijalima. Naime, srpski fudbaleri, još od Montevidea 1930. nastupali su pod zastavom Jugoslavije (bar tri različite zemlje sa tim imenom) i jednom pod imenom Srbija i Crna Gora. Ovdje u Južnoj Africi, prvi put pod imenom Srbija, predvođeni Radomirom Antićem, proslavljenim dotadašnjim trenerom gore pomenuta tri španska klupska velikana. E ta i takva Srbija, našla se u grupi zajedno sa Njemcima, i još sa Ganom i Australijom. Njemci su zgromili Australiju na samom početku takmičenja i pokazali da poslije neuspjeha na domaćem terenu 2006. formiraju novu fudbalsku silu pod trenerskom palicom Joakima Leva, a na terenu sa Nojerom, Švajnštajgerom, Lamom, Podoloskim, Kloseom i Milerom… Srbija je kiksala protiv Gane (0:1) i, po dobrom starom običaju, došla u situaciju da se „vadi“ protiv te i takve Njemačke. Uslijedio je nezaboravan meč, jedan od najuzbudljivijih u novijoj srpskoj fudbalskoj istoriji. „Orlovi“ su golom Milana Jovanovića, uz prethodnu filigransku akciju Krasića i Žigića, pobjedili Njemce sa 1:0, a da su, pri tom, uspjeli da odbrane penal (Golman Stojković na šut Podolskog). Srbijom se orila muzika iz čuvene serije „Povratak otpisanih“ a navijači su bili u transu. Ima li granice ekipi koja je porazila Njemačku? Nažalost, ima. Pobjednička euforija je izgleda prevrnula slavljenički brod i Srbija je izgubila „dobijenu“ utakmicu protiv Australije (1:2). Ni do danas nikom nije jasno kako i zašto se to desilo. Od tada, pa sve do danas, Srbija nikada neće proći grupnu fazu nekog mundijala.
Na drugoj strani Njemci su se pribrali, i preko Gane, otišli u narednu fazu takmičenja, gdje su, onako baš po njemački, isprašili Englesku (4:1) i Argentinu (4:0). U utakmici sa Englezima, Lampard bješe izjednačio vođstvo Njemaca na 2:2, ali sudija nije vidio da je lopta prešla gol liniju bar pola metra. Od tada je odlučeno da se fudbal igra uz pomoć VAR tehnologije i čipovanih lopti, ali to neće pomoći Englezima 2010. na jugu Afrike. Posebnu zanimljivost predstavlja tzv. „bumerang fudbalske sudbine“. Naime, isti takav sudijski previd desio se u finalu Mundijala 1966 u Engleskoj, kada je Englezima baš protiv Njemaca, priznat vrlo sumnjiv gol sa loptom na gol liniji, što je Engleze, prvi i jedini put, učinilo prvacima svijeta. Što se tiče meča protiv Argentine, ekipa „gaučosa“ jeste imala sve same zvijezde (sa Mesijem i Veronom u sastavu) ali je na selektorskoj klupi bio legendarni genije Dijego Maradona, koji je sve, samo ne trenerski strateg. U toj utakmici Argentina se „raspala“ do neprepoznatljivosti, a Njemci otišli na megdan Španiji, da u polufinalu Mundijala 2010. ponove finale EURO 2008.
Nastavak brazilskog posrtanja
Na drugom krilu takmičarske šeme zabilježeno je 300 čuda, među kojima je i nova katastrofa Francuza (ispadanje u grupi i porazi od Meksika i Južne Afrike) za koju danas znamo da je posljedica velikih nesuglasica u timu koji je bez uspjeha vodio legendarni defanzivac iz 1998. Loran Blan. Kad kažemo „nova katastrofa“ mislimo na ponovljeni neuspjeh iz 2002. kada su takođe ispali još u grupi, iako su na to takmičenje došli kao aktuelni prvaci svijeta. U Afriku su doputovali kao vicešampioni. Drugo „čudo“ je rano ispadanje tadašnjih aktuelnih prvaka svijeta, Italijana: dva remija protiv Paragvaja i Novog Zelanda (!) i poraz od Slovačke. Rezultatski fijasko preko koga neće uspjeti da prebaci ni jedna ekipa Italije, sve do danas. Treće „čudo“ je nestanak sa terena respektabilnog Brazila (sa Kakom i Robinjom) u drugom poluvremenu četvrtfinalne utakmice sa Holandijom. Nakon prilično sigurnog vođstva u prvom poluvremenu, Brazil je doživio preokret i neočekivani poraz od 2:1. Konačno, među „čuda“ južnoafričkog Mundijala spadaju i uspješni nastupi Urugvaja i Gane. Predvođen zvanično najboljim igračem ovog prvenstva Dijegom Forlanom, Urugvaj (dvostruki šampion svijeta iz fudbalske praistorije 1930. i 1950.) je poslije dugo, dugo vremena uspio da prođe u polufinale prvenstva svijeta. Pored Forlana, tu su bili Godin, Suarez, Kavani…. jedna, sve u svemu, dobro posložena ekipa. U borbi za to polufinale, eliminisali su, na penale, izvanrednu ekipu Gane, koja je, ovdje na domaćem kontinentu, postala treća afrička reprezentacija (Kamerun 1990, Senegal 2002) koja se plasirala među osam najboljih na svijetu. Malo ih je dijelilo od polufinala! Urugvajac Suarez je rukom spriječio čisti gol Gane, pred kraj produžetaka, i tako zaradio crveni karton, i penal za Ganu. Ali avaj, Asamoa Đan je promašio ono što je pogodio protiv Srbije i Australije, i što će pogoditi koji minut kasnije na penal-ruletu sa Urugvajem. Taj gol više neće vredjeti prolaska u polufinale gdje će poći Urugvaj, na megdan Holandiji.
VAR SOBA: 40. godina Mundijala – 1998. Zid(an) glavom o Brazil!
Četiri najbolja na svijetu
Španci su tih godina jednostavno bili bolji tim od Njemaca. To se vidjelo i u finalu Evropskog prvenstva 2008, ali i i polufinalu južnoafričkog mundijala. U obje utakmice je presudio samo jedan gol, ali je igra Španaca bila za klasu bolja i sadržajnija na svakom dijelu terena. Čekanje kad će Španci dati gol – tako bi se mogla definisati svaka od ovih utakmica. I dao ga je, Barselonin defanzivac Karles Pujol, ostavivši Njemce, treći put za redom, na korak od zlatnog pehara. I u drugom polufinalu Holanđani su pokazali igračku i taktičku dominaciju nad borbenom ekipom Urugvaja. Van Bronhorst, Snajder, Roben, Huntelar… predstavljali su izuzetno uigranu ekipu, spremnu da uđe u treće istorijsko mundijalsko finale za Holandiju. Prethodna dva 1974 i 1978 nijesu im donijela šampionsku titulu. Nije ni ovo u Johanesburgu. Bila je to borba dostojna finala. Okršaj bez garda u kom je 100% šansi bilo pred oba gola. Iker Kasiljas golman Reala i Španije, apsolutno je zaslužio epitet jednog od najboljih igrača cijelog ovog prvenstva, a naročito zbog dva zicera „skinuta“ holandskim napadačima u ovom finalu. Na drugoj strani, tokom cijelog Mundijala blistali su španski majstori fudbala Vilja, Ćavi, Iniesta. Ovaj posljednji je strpljivo i znalački dočekao šansu na 4 minuta prije kraja produžetaka i pogodio mrežu za veliko špansko slavlje, koje će ući u fudbalsku istoriju i po tome što će ovi fudbaleri dvije godine kasnije na EURO 2012 uspjeti da povežu dvije evropske i jednu svjetsku titulu prvaka. Pored pomenutih katalonskih napadača u ovoj ekipi su igrali Serhio Ramos i Pike, Fernadno Tores „El Ninjo“, kao i Ćabi Alonso i Sesk Fabregas. Jedna generacija je, u potpunosti, ispunila sve svoje darove i ostvarila svoju sudbinu.
