Piše: Vojislav Durmanović
Izrežirano pravno nasilje oko izmena Zakona o Južnoj interkonekciji, odnosno projekta gasifikacije Bosne i Hercegovine, kojima je američka energetska dominacija ugrađena u samo slovo zakona kao u najmračnije doba kolonijalnih dekreta, lekcija je svima na Balkanu da je besmisao parlamentarnih procedura, floskula o snazi liberalno-demokratskih institucija i slobodi tržišta u kontekstu imperijalističke vojne hegemonije potpun. Po ultimatumu Džona Ginkela, otpravnika poslova Trampove svite moćnika ruku okrvavljenih zlikovačkim pohodima za naftom u Venecueli i Iranu, kao i aferom Epstin, da se tobože krvavi gas sa istoka kojim se snabdeva ruska ratna mašinerija mora zameniti višestruko skupljim američkim tečnim derivatom, izmene zakona munjevito su usvojene ogromnom većinom u oba doma federalnog parlamenta, kao jedina tačka dnevnog reda osmog, a potom zaključno petnaestog aprila.
U Ginkelovoj kampanji nazovi savetodavnih čajanki sa vladinim zvaničnicima i po stranačkim prostorijama vlasti i opozicije od zime 2025. sve do uoči glasanja istakao se i izraelski tajkun Amir Gros Kabiri, gospodar M.T. Abraham Grupe i mostarskog aluminijumskog koncerna, koga neoustaški revizionizam nije sprečio da, iako šef izraelskog lobija u BiH, istupa kao sponzor hrvatskih desničara u zapadnoj Hercegovini. Po prekom postupku ,,od javnog interesa, a bez javne rasprave”, monopol na snabdevanje gasom poklonjen je AAFS Infrastructure and Energy LLC, fantomskoj kompaniji iz Vajominga bez traga o poslovnoj predistoriji i stvarnim vlasnicima, kojom upravljaju Džozef Flin, brat bivšeg Trampovog visokog bezbednjaka Majkla Flina i Džesi Binal, Trampov advokat – i to ne klasičnim preuređenjem zakonskog okvira u tezgu za strani kapital, već direktnim imenovanjem investitora u tekstu zakona.
Dok se u američkoj ambasadi na Marindvoru otvarao šampanjac, u istom stroju maksimalnog ugađanja braći Flin nauštrb strateških interesa i državnog suvereniteta zbog tobožnje civilizacijske obaveze prema zapadnim saveznicima našli su se političari iz svih ešalona političke ponude u BiH. Čelnici operacionalizacije tog katastrofalnog presedana, federalni premijer i potpisnik predloga Nermin Nikšić i ministar energetike Vedran Lakić iz SDP-a koji čini vladajuću evroliberalnu većinu u FBiH, pokazali su kako civilizatorska koreografija evropskih standarda protiv korupcije domaćih hohštaplera preko noći pada u vodu pred zakonom jačeg iz Bele kuće, u duhu one bosanske patrijarhalne izreke: svoj je babo i kad bije. Lider HDZ-a BiH Dragan Čović lično se izborio protiv partnerskih nadležnosti državne kompanije BH Gas nad budućim gasovodom. Ne bi li se američki investitori sigurno osećali još bolje nego kod kuće, pošteđeni su naknade za javnu imovinu ekspropriranu u sklopu projekta na bilo kojem nivou uprave, a federalna vlada nije ispostavila nikakav proračun troškova.
Ovakvom miru svim ljudima dobre volje u naizgled zavađenoj kompradorskoj klasi oko komada kolača za američkom trpezom kumovala je totalna saglasnost neformalnog vođe Republike Srpske koji prednjači u trampističkoj groznici, Milorada Dodika za eliminaciju ruskog gasa iz BiH. Krajem aprila, u Dubrovniku je, u prisustvu američkog ministra energetike Krisa Rajta, sklopljen međudržavni ugovor Vijeća ministara BiH sa hrvatskim vrhom o zavisnosti novog gasovoda od terminala na Krku, čime je energetsko ropstvo BiH pod nadzorom i kontrolom južnog krila NATO zacementirano. Rajt je otmeno izignorisao novinarska pitanja o poreklu američke firme, zagrebački premijer nabrajao garancije prihoda, ali ni govora o rizicima i zaštitnim mehanizmima druge strane, sasvim prepuštene naknadnim aranžmanima između hirovitih američkih monopolista i igrača u Sarajevu i Banjaluci čvrste ruke prema sopstvenom narodu, a lake i fleksibilne prema prohtevima svetskih siledžija poput ovog.
Pravu cenu ovog udruženog poduhvata protiv životnih interesa naroda BiH u ime obnove hladnoratovskog izolacionizma, u koju srljaju Vašington i Brisel, podneće radni ljudi kroz iduća divljanja cena goriva i drugih potrepština. To je i cena bratoubilačkog razaranja i sakaćenja Bosne i Hercegovine koja je, od otadžbine Gavrila Principa i nukleusa partizanskog otpora, koji su dali zamah jugoslovenskom antikolonijalnom oslobođenju i ujedinjenu, svedena na mandatnu teritoriju gde zadnju reč ima neizabrana birokratija neograničene moći, a politički život u potpunosti počiva na brokeraži stranih interesa preko osovine lokalnih vlastodržaca – magaraca u lavljoj koži borbe za etničke interese, čiji šovinistički ispadi služe kao opravdanje NATO čizama na terenu. Nakon zajedničke nominacije Trampa za Nobelovu nagradu zbog plana za okupaciju Gaze od strane Predsjedništva i složne osude iranskog vojnog odgovora na američko-cionističku agresiju, iznova je dokazano da solidarnost kompradorskih oligarhija u Srbiji susednoj BiH, mimo ratnohuškačkog zastrašivanja masa i takmičenja oko ulaznice u klub imperijalističke klijentele, ipak radi kao sat. Tako se i spor oko pitanja imovine koji je prošle godine zamalo izazvao političku krizu sve više ispostavlja kao sukob između satrapa oko privilegovane pozicije posrednika sa kaubojskim kompanijama poput Blekroka, a samim tim i svi papirnati tigrovi evropskog Libana potpuno nedorasli ideji koja bi morala biti kičma svake državotvorne, suverenističke, pa i, u pravom smislu te reči, uistinu nacionalističke politike – Bosna i Hercegovina njenim narodima.
