Piše: Elis Bektaš
Da li će Milorad Dodik biti uhapšen, pitanje je koje se javnosti nametnulo kao najvažnije u Bosni i Hercegovini posljednjih dana. Stvarnost, međutim, govori nešto drugo. Osim sve užim stranačkim kamarilama u političkom Sarajevu i političkoj Banjaluci, te osim Dodiku lično, to je pitanje savršeno irelevantno.
Uostalom, kakav značaj može imati jedno hapšenje u zemlji koju su njeni vlastodršci, u udruženom zločinačkom poduhvatu tokom kog su glumili međusobne netrpeljivosti, uvukli u dužničko ropstvo i mnoge buduće generacije osudili na ekonomsko robovanje i otplaćivanje kreditnih dugova kojima se godinama kupovao ostanak nezajažljivih partokratskih struktura na vlasti. U zemlji koju u sve kraćim intervalima potresaju pravosudni skandali ili, još gore, skandalozna pasivnost pravosuđa. U zemlji čije društvo nije razvilo svijest o zakonu kao najvišem javnom dobru.
Premda i Dodik i njegovi oponenti u Sarajevu čitavu tu trakavicu nastoje predstaviti kao principijelnu borbu svako za svoju vizuru državnih i nacionalnih interesa, tu je riječ isključivo o nastavku borbe za pravo da se i državna i nacionalna dobra nedomaćinski krčme i rasprodaju u skladu sa interesima najužih partijskih oligarhija koje su u ovoj zemlji odavno počele poprimati obrise kastinske fizionomije.
Da, u pravu je Milorad Dodik kada ukazuje na nedopustivu samovolju gaulajtera Šmita i na agonalno produžavanje prakse okupacione uprave i arbitrarnog i voluntarističkog nametanja legislativnih rješenja na način mesarski umjesto juvelirski. To, međutim, ne znači ništa jer Dodik svoju borbu ne vodi u ime ideje javnog dobra i interesa društva kao zajednice koja vapi za zakonom, već u ime partijskih a prevashodno ličnih interesa, te u ime vlastite vizije države kao partokratske latifundije sa anemičnim i sterilnim legislativnim mehanizmom, nesposobnim čak i da samo definiše stvarne prijetnje društvu, a kamoli da im se uspješno suprotstavi.
U pravu je Dodik i kada poziva na unutrašnji dogovor u Bosni i Hercegovini, ali ni to ne znači ništa, jer on na taj dogovor poziva na identičan način kao i nekad Alija Izetbegović, dakle prijetvorno i neuvjerljivo. Dodik svojim jezikom neprekidno iskazuje prezir prema drugome, proglašava ga za manje vrijednog pa čak se ne trudi ni da ga nominuje u skladu sa konvencijama već ga označava imenima koja, iz njegove vizure, trebaju poslužiti kao uvrede. Tako se on, kao ens loquens odnosno biće jezika, srozava čak i ispod nivoa hinjavog Izetbegovića i spušta u mulj u kom obitavaju trećerazredna spadala poput Rame Isaka, Zukana Heleza i Elmedina Konakovića.
Premda ne postoji stvarnosno utemeljenje da se Dodik označi kao ens belli ili biće rata, zato što on činjenično ne djeluje u kapacitetu operativnog političara koji društvo priprema za rat, ni to ne znači ništa jer njegova retorika ima tendenciju da društvo uvede u stanje neuroze i histerije i jer on, baš poput svojih sarajevskih oponenata, vlastitim maksimalizmom i ekskluzivizmom na semantičkom planu poručuje ili će biti kako ja hoću ili će biti krvi. Ogovornost za takvo stanje, međutim, ne snose samo partokratske strukture u političkom Sarajevu i političkoj Banjaluci, već i čitavo društvo koje je pristalo na političku eutanaziju i čija većinska pasivnost omogućava da disciplinovana manjinska izborna volja upravu nad tim društvom uporno povjerava onima koji su nesposobni da razumiju išta drugo osim ličnih interesa.
A šta Dodik zaista misli o kategorijama države, društva i nacije, pa i o kategoriji zakona, zorno pokazuje njegov odnos prema studentskim protestima u Srbiji i prema Aleksandru Vučiću. Ne treba sumnjati da i političko Sarajevo intimno gaji istu takvu naklonost za Vučićevu partokratiju, jer i samo teži ostvarenju takvog ideala, ali se to ne usuđuje javno iskazati uslijed veoma vulgarnog razloga, odnosno uslijed svoje već duboko ukorijenjene srbofobije. U svemu tome nije bez značaja ni činjenica da političke strukture iz kojih dolazi gaulajter Šmit takođe iskazuju razumijevanje za Vučića, pa se iz svega toga može izvući zaključak da je drama na relaciji Dodik – Šmit – političko Sarajevo tek otužna varijacija na čuvenu humorističku seriju Pozorište u kući.
Bosni i Hercegovini nije potreban gaulajter Šmit, ali nisu joj potrebni ni političari koji svoj raison d’etre vide u ekskluzivnom pravu da baš oni raskrčme ostatke državnih i nacionalnih dobara i da se baš oni nemilice kreditno zadužuju kako bi još malo produžili svoju vladavinu. Bosni i Hercegovini potrebna je svijest da država, društvo i nacija nisu partijske već političke kategorije, ali prije svega joj je potrebna svijest o značaju i svrsi zakona kao konvencije koja štiti prava, kako pojedinca tako i društvene grupe.
Potrebna joj je spremnost da nesebično žrtvuje barem dio svojih kolektivnih neuroza i histerija, jer je samo na takvoj nesebičnosti moguće graditi nadu da će jednom to društvo biti sposobno razumijeti ideju javnog dobra i da će se moći barem pola koraka približiti njenom ostvarenju. Sa gaulajterom Šmitom, sa političkim Sarajevom i političkom Banjalukom i sa njihovim nakaradnim tumačenjima Dejtonskog mirovnog sporazuma Bosna i Hercegovina može se nadati samo još dubljem uranjanju u ekonomsko i civilizacijsko ropstvo.
