Piše: Sinan Gudžević
Narativ se ocijepio i osamostalio, pa razmnožio, i evo ga stiže i na Goliju. Kao ona trava ambrozija, ona što je u Bosni zovu fazanuša, a što ima i dvije stotine cvjetova, i čovjeka tjera na kašalj. Narativ je tako neki korov, no vidim da nekima i nije korov. Možda bi, da u Grabu ima ovnova ili bikova, nekome bilo nadjenuto ime kao onome njemačkom psu, Narativ.
Još malo pa će opet ljeto, a ja još nisam objavio nešto što sam namjeravao objaviti krajem prošloga ljeta. Danas ću, sutra ću, i odoše mjeseci. To je jedan od tekstova “iz rezerve”, koje čuvam za slučaj da ne stignem na vrijeme uskočiti u ovu rubriku. Čuvao sam ga, i sad ću ga objaviti. Razgovor je vjerno prepisan, imena izostavljena, jedno je promijenjeno.
Da ne dužim, naiđe prošloga ljeta u moje selo jedan daljnji rođak, za koga nisam znao. I ne naiđe sam, nego sa svojom ženom, Bosankom. Njih dvoje žive u Austriji, pa im neko rekao da sam u selu, te oni, budući da su bili na odmoru, odluče da me nađu.
I kad smo se malo zapričali, ode riječ na neko neslaganje oko nasljedstva žene toga moga rođaka, te ona, žaleći se na svoga polubrata što se ne slaže da se nasljedstvo razdijeli nasljednicima na ravne dijelove, kaže: “E smrsio i složio on nama narativ, pa misli da ga mi ne umijemo razmrsiti! E drugome ti, braco, prostri svoj narativ, nama ga nećeš prostirati!” Tu je upitah: “Reče li ti narativ?” Ona odmah: “Rekoh vala, baš narativ, i ne rekoh jedanput no triput!” I onda nastavim ja, pa ona, ovako:
– A šta je narativ u rečenici?
– Pitaš li me izistinski, ili se šališ sa mnom?
– Pitam te izistinski.
– Nisi nikad čuo za narativ? E nemoj mi reći da nisi čuo.
– Čuo jesam, ali nisam znao da i nasljednici imaju narative, pa ih mrse i slažu, i hoće da ih prostru. Znao sam da se narativ zove nešto u nečemu što se zove nauka o književnosti, njime barataju profesori, tumači knjiga, od narativa neki dobivaju platu. No mi je ta riječ onako, malo dosadna. Bila je pomodna, ili pomodarska, pa me odbijala, i nije se za mene primila.
Neki ljudi koji se bave književnom teorijom, čim su čuli za narativ, latili su se njega kao da je ćup pun zlata. I ne samo oni. Prije nekoliko godina sam pročitao kako je jedna Njemica sahranila svoga psa, koji se zvao Narrativ! Sa dva r. Jer latinsko narrare hoće dva r. Vidim da je narativ, a bogme i narrativ još i sad pomodna riječ, evo je kod tebe.
Jedno vrijeme se čula iz svih usta, bila je česta kao čekinje u jelovoj šumi. Onda ga je potisnula korona, ali je sad narativ opet jak. Koliko, ne znam baš, ali je prije desetak godina bio čest, skoro kao projekt. Svijet se jedno vrijeme nije više sastojao od atoma, nego od projekata. Činilo se da će se otada sastojati od narativa. Projekt se i dalje drži, ali je narativ izgleda popustio. Zato te pitam šta ti je narativ u rečenici.
– Evo šta mi je narativ u rečenici. Narativ u mojoj rečenici nije taj tvoj narativ, nego je laž, prijesna laž, pa pečena laž, pa kuhana laž. Pa je turena u frižider, pa je ohlađena ta laž, pa izvađena i podgrijana, pa dosoljena i još začinjena. Mi živimo u Austriji, pa kažem kako se u mom kraju kaže, kažem laž, a u Sandžaku čujem da se više kaže laža nego laž. E narativ je laža, ako ti je lakše tako, ona laž što je granje ne drži.
– Dobro, laganje, lagarija, laža, laž, sve to je narativ ovoga popodneva ljetnoga u selu Grabu, pod ovim drvenim krovom ove drvene kućice bez vrata i bez prozora.
– I još je nešto narativ: marifetluk i rufetluk. Za marifetluk i rufetluk si čuo. Ne znam ima li profesora da za to primaju platu, za munafikluk znam da se primaju dobre, bogme i debele pare. To znaš. A za marifetluk i rufetluk ne znam. Ali moj bi polubrat bogme dobro zaradio samo da mu njegov marifetluk prođe kako je smislio. To jest, narativ.
– Znam da se munafik uvijek dobro plaćao. No da se ne udaljavamo od narativa. Nisam znao da se marifetluk ili prijesna laž zove narativ. Ako se već tako zove, rado bih znao otkad se tako zove. Mislio sam da narativ živi samo u ustima profesora.
– E i ja sam ga čula od profesora. Od bratučeda Salka. On je profesor u gimnaziji, predaje istoriju. Ima nekoliko godina kako često kaže narativ. Naša kćerka je jedno vrijeme svaki čas malo-malo i sama govorila narativ. I njeno društvo iz škole je do jesenas svaki čas džagorilo narativ, ovaj narativ, onaj, te njegov narativ, te njezin, pa njihov narativ. Sad se manje narativišu.
– Dobro, a jesi li i ti smanjila narativisanje?
– Ja jok vala. Narativ je meni skroz dobra riječ. Mnogo šta se može zvati narativ. Riječ je skroz naskroz pripsana, kako vi u Sandžaku kažete, nekako mi je omilila, šteta je što nije ranije postojala. Ti vidim ne misliš ovako.
– Pa ne znam šta da ti kažem na tvoje meračenje. Riječ je prilično nova, te ne znam hoće li išta promijeniti u svijetu. Kažeš da je narativ i ono što ti brat sniva da bi te prevario. A opet riječ ti je mila, kažeš.
– Mila mi jeste. I nekako mi se čini da ono što mi brat smišlja i snuje jeste baš narativ. I druge stvari su narativi. Salko mi je rekao da je cipcio naš život i naš svijet sastavljen od samih narativa. Da su narativi i travnički sir i sjenički. I da su i sultan Hamidovi dembeli veliki narativ. A kad si ti čuo tu riječ?
– Ima možda četrdeset godina. Upotrebio ju je francuski naučnik Lyotard, eto da znaš od koga je potekla da bi došla do tvoga bratučeda Salka.
– E taj Lijotar je baš pogodio.
– Pa ne bih baš rekao. Meni se čini da je, sve u svemu, onoliko promašio koliko je pogodio. On je smatrao da je narativ neka velika priča. Pa su taj njegov narativ odmah neki prigrabili i zasadili ga u svoje saksije, kao kad se iz rasadnika uzme rasad pa se zasadi. Ali se zasad malo razrastao, pa je nadrastao preko ograde. I od te velike priče nastale su manje priče, prelile se kao kad tikve puste vriježa preko plota, pa rode kraj puta.
– Sad ga i ti meračiš s tim tikvama po putu. Ne znam jesi li pratio banjalučki “Narativ”. Tri godine uzastopno se pravi taj skup za Dan porodice. Tu se razgovara sa porodičnim i sa dečjim psiholozima. Jedna rodica mislila da ode na taj “Narativ”, ali nije dobila kartu, bile rasprodate.
– Nisam pratio, ali i iz toga što kažeš vidi se da se narativ razmnožava bez prestanka. Onaj Lyotard bi se onesvijestio kad bi vidio kako se njegov narativ otrgnuo s lanca i osvaja polja i ledine. A da je mogao vidjeti razne profesore i hermeneutičare kako su se samo prpošno razbacivali narativom, kao da im je taj novi element stigao preporučenom poštom direktno od Mendeljejeva. Svašta se moglo čuti i gledati tih godina. A prošle godine sam vidio oglas u Splitu kojim jedna galerija priređuje izložbu, pod nazivom, sad slušaj dobro: “Nacrt za narativ”.
– Pa vidiš da je moj Salko u pravu: sve je narativ, ama sve.
– Očito da Salko nije u tome sam. Narativ se ocijepio i osamostalio, pa razmnožio, i evo ga stiže i na Goliju. Kao ona trava ambrozija, ona što je u Bosni zovu fazanuša, a što ima i dvije stotine cvjetova, i čovjeka tjera na kašalj. Narativ je tako neki korov, no vidim da nekima i nije korov. Možda bi, da u Grabu ima ovnova ili bikova, nekome bilo nadjenuto ime kao onome njemačkom psu, Narativ.
Imali su Nijemci običaj da poneku riječ proglase za riječ godine. Institut u Mainzu je, tako, jedne godine, proglasio Teuro za riječ godine. Znaš i sama da je u njoj i “skupo” (teuer) i “euro” (Euro). Nisam čuo da je Narrativ ustoličen, ni za omiljenu ni za neomiljenu riječ godine. Ima i takva, neomiljena, neželjena riječ godine u Nijemaca. Jedne godine je to bila “kolateralna šteta” (Kollateralschaden), a nastala je od NATO avionskih bombi na Kosovu i oko Kosova. Da se mene pita, odmah bih u ne-riječ godine uvrstio i Narrativ.
Izvor: Portal Novosti
