Piše: Valden Belo
Prevod: Žurnal
Nedavni jednostrani napadi Sjedinjenih Država na iranska postrojenja za nuklearni razvoj jasno pokazuju da je multilateralizam mrtav — i da je to stanje na snazi već izvjesno vrijeme.
Ne radi se samo o tome da je multilateralizam izgubio značaj u kontekstu upotrebe vojne sile. Ključne institucije globalizacije pod vođstvom Zapada više ne funkcionišu ili se nalaze u nekoj vrsti hibernacije. Na to je ukazala i odluka američke vlade da bojkotuje i Samit o finansijama i razvoju u Sevilji, u Španiji, ove sedmice, kao i klimatski samit u Bonu dvije sedmice ranije.
Svjetska trgovinska organizacija nikad se nije oporavila od kraha Pete ministarske konferencije u Kankunu 2003. godine. SAD su, zapravo, prednjačile u njenom obesmišljavanju, blokirajući imenovanja u apelaciono tijelo — ključni mehanizam organizacije.
Unutar MMF-a i Svjetske banke već dugo postoji žestok otpor prema izmjeni raspodjele glasačke moći kako bi Kina, ostale zemlje BRIKS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika), te druge države Globalnog juga dobile uticaj koji im pripada u skladu sa novim globalnim ekonomskim odnosima. Već više od četiri godine, od okončanja inicijative G-20 za suspenziju dugova, iako se mnoge zemlje Globalnog juga sve dublje zaglibljuju u dužničku krizu, koja po nekim mjerilima prevazilazi onu iz osamdesetih, sjeverni dio svijeta nije ponudio nijedno novo rješenje. Umjesto toga, Pariski klub prebacuje krivicu, optužujući Kinu što ne pristupa zajedničkom frontu prema zemljama dužnicama.
Što se tiče klimatskog finansiranja — i pored konstruktivnih ustupaka Globalnog juga, poput inicijative sa Barbadosa poznate kao „Bridžtaun“, koja pokušava povezati razvoj s klimatskim fondovima — iznos od 58 milijardi dolara, dobijen poslije godina napornih pregovora, djeluje mizerno u odnosu na 1 bilion dolara koliko je godišnje potrebno za nadoknadu gubitaka i štete koje klimatski zagađivači nanose Globalnom jugu. Sa administracijom u Vašingtonu koja negira klimatske promjene, i ostale velike zagađivačke sile dobile su izgovor da ne pojačavaju već ionako slabašne i dobrovoljne obaveze koje su preuzele. Iako će se Konferencija UN o klimatskim promjenama (UNFCCC) održati u novembru u Belemu, Brazil, realnost je da su pregovori praktično na mrtvoj tački.
Smrt jedne velike strategije
Sjedinjene Države odigrale su ključnu ulogu u povlačenju iz multilateralizma, a taj proces počeo je mnogo prije pojave Donalda Trampa. Ipak, upravo je Tramp skinuo masku, odbacio licemjerje i jasno označio kraj velike strategije liberalnog internacionalizma — doktrine koja je više od osam decenija usmjeravala američku spoljnu politiku, zasnovanu na angažmanu gdje god bi interesi američkog kapitala ili državne moći bili ugroženi. Kako je primjetio Viktor Orban, evropski lider kojeg Tramp najviše cijeni, plan ovog američkog „snagatora“ jeste da se SAD povuku u svoje dvorište — u Amerike — fokusirajući se na obnavljanje imperijalnog srca, odnosno Sjeverne Amerike, i istovremeno učvršćujući kontrolu nad Latinskom Amerikom kroz agresivno oživljavanje Monroove doktrine. A Orban dodaje: „Izvoza demokratije više neće biti.“
Tramp možda djeluje nepredvidivo, ali postoji linija koja povezuje njegova lutanja. On jednostavno priznaje ono što su njegovi prethodnici odbijali da vide — da je imperija preopterećena i da više nema resursa da održava brojne globalne angažmane. Uz to, on odgovara na želje najsnažnijeg i najorganizovanijeg dijela svoje baze — pokreta „Učinimo Ameriku ponovo velikom“. Taj pokret je plod četiri decenije duge krize kapitalizma i imperijalizma. Sa progresivnog stanovišta, on nosi brojne kontradiktornosti. Riječ je, kako bi to Altiser rekao, o „preodređenom protivurječju“ — mješavini najgorih rasističkih, etnocentričnih i antiintelektualnih poriva s dubokim prezirom prema neoliberalnim, globalističkim inicijativama i intervencionističkoj, ratobornoj politici koju su sprovodili liberalni i neokonzervativni internacionalisti tokom proteklih osamdeset godina. To jeste oblik fašizma, ali za razliku od onog iz 1930-ih, nije usmjeren na ekspanziju, već je okrenut unutrašnjem restrukturiranju.
Ono što izbija na površinu jeste imperijalizam u defanzivi — usmjeren na podizanje carinskih zidova protiv stranih uvoza. Usvojene su oštre mjere kako bi se spriječio ulazak nebjelačkih migranata i protjerali radnici bez dokumenata; prekinuti su globalni lanci snabdijevanja koje je uspostavio američki transnacionalni kapital; proizvodni kapaciteti vraćeni su unutar granica Sjedinjenih Država; i, na posljetku, SAD su se potpuno povukle iz svih kolektivnih napora za rješavanje klimatske krize. Program „Učinimo Ameriku ponovo velikom“ (MAGA), čiji su ideolozi Piter Navaro, potpredsjednik Džej Di Vens, Taker Karlson i Stiv Benon, uživa veliku popularnost, mada ga tradicionalni ekonomisti smatraju čistom ludošću.
Svijet, po svemu sudeći, ulazi u eru geoekonomske konkurencije, u kojoj slobodna trgovina i slobodno kretanje kapitala ustupaju mjesto bliskoj saradnji između nacionalnog kapitala i države, s ciljem ograničavanja stranih uticaja na domaće tržište i sprečavanja da konkurencijski državno-korporativni akteri dođu u posjed naprednih tehnologija, posebno vještačke inteligencije. Riječ je o industrijskoj politici s osvetničkim, reakcionarnim nabojem. Kada je riječ o Trampu, preferirani način odnosa prema Globalnom jugu nije multilateralna saradnja kroz institucije Breton Vudsa, nego jednostrane ekonomske mjere i, u krajnjem slučaju, vojni udari bez partnera, kao što su bili nedavni napadi na Iran — ali svakako bez angažovanja kopnene vojske.
Kako se često kaže, priroda mrzi vakuum. Sa smrću multilateralnog sistema pod dominacijom SAD, mnoge zemlje Globalnog juga tragaju za alternativnim izvorima ekonomske i političke podrške. Među potencijalnim partnerima izdvaja se savez poznat kao BRIKS, koji za razliku od grupe G77 — iako ona ima važnu ulogu u izgradnji savezništva među zemljama u razvoju — raspolaže stvarnom ekonomskom snagom.
Uspon BRIKS-a
BRIKS se institucionalno razvijao postepeno. Nova razvojna banka (NDB) i Sporazum o kontingentnim rezervama (CRA), koji su osmišljeni da obavljaju funkcije slične Svjetskoj banci i MMF-u, osnovani su 2015. godine, ali su djelovali relativno nenametljivo — vjerovatno kako bi uvjerili Zapad da im nije namjera da zamijene ključne institucije multilateralnog sistema pod zapadnom dominacijom, kao i da odvrate zemlje u razvoju od toga da ih odmah vide kao ozbiljnu alternativu u razvojnom i kriznom finansiranju. Do kraja 2021. godine, kumulativno kreditiranje NDB-a iznosilo je svega 30 milijardi dolara — što je samo mali dio ukupnog kreditiranja Svjetske banke u periodu od 2015. do 2021.
Od 1. januara 2025. godine, Egipat, Etiopija, Iran, Indonezija i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) pridružili su se prvobitnoj petorci članica. Tako sada savez od 10 zemalja obuhvata više od 40 odsto svjetske populacije. Ujedno drže i značajnih 28 odsto globalne ekonomije, što iznosi oko 26,5 biliona dolara.
To što se veliki broj država — uključujući Tajland i Maleziju — nalazi u redu za članstvo u BRIKS-u, ukazuje na to da zemlje Globalnog juga sve više prepoznaju da se tas polako, ali sigurno, naginje protiv Zapada — koji postaje sve više defanzivan, nervozan i nesiguran.
Neke od sadašnjih i budućih članica raspolažu značajnim viškovima kapitala koji bi se mogli staviti u službu razvojnog finansiranja. Pored Kine i njenih ogromnih resursa, UAE imaju suvereni fond u vrijednosti od 2,23 biliona dolara. Saudijska Arabija, koja je odgodila članstvo, ali se očekuje da će se priključiti, ima fond vrijedan 1,3 biliona dolara. Ovi iznosi bi mogli znatno ojačati finansijski kapacitet CRA i NDB.
Jesu li nade koje mnogi u Globalnom jugu polažu u BRIKS realne?
Prije svega, BRIKS — a posebno Kina — odigrali su veliku ulogu u premještanju globalne ekonomske ravnoteže u korist juga, do tačke koja prelama decenijama utvrđeni poredak. Kina je, naročito u posljednjih dvadeset pet godina, brojnim zemljama Globalnog juga obezbijedila alternativne izvore finansiranja, otvarajući time veći prostor za razvojne politike. Kako primjećuje progresivni ekonomista Kevin Galager, Kina je danas „najveća razvojna banka na svijetu“. Ovo je izazvalo veliku nervozu i negativne reakcije na Zapadu. Iako postoje objektivne mane u kineskom pristupu kreditiranju, neke tvrdnje koje kruže zapadnim medijima su otvorene laži — poput narativa da Kina namjerno gura zemlje u dužničko ropstvo. To je, kako Galager kaže, „glupost podstaknuta od strane MMF-a“. Kineska pomoć svakako nije lišena interesa, ali ne dolazi s razornim uslovljavanjima kao što je slučaj s kreditima MMF-a i Svjetske banke.
Razlozi za oprez
Ipak, postoje razlozi za oprez. Institucionalni mehanizmi BRIKS-a za pružanje pomoći još su uvijek relativno slabo razvijeni. Problem nije samo u potrebi za povećanjem obima finansijske podrške. Mnoge zemlje koje žele da se priključe imaju i očekivanja da će procesi donošenja odluka unutar BRIKS-a biti više participativni i demokratski nego u zapadnim institucijama. Stoga je veliko pitanje: da li su ključni akteri u BRIKS-u spremni da podijele moć odlučivanja i kontrolu nad resursima?
S tim u vezi, postavlja se i drugo pitanje: ako vodeće članice BRIKS-a predstavljaju kombinaciju autoritarnih i formalno demokratskih režima, je li realno očekivati da te države neće u multilateralni okvir prenijeti i svoje unutrašnje modele vladavine i odlučivanja?
Ove godine obilježava se sedamdeseta godišnjica čuvene Bandunške konferencije. Globalni jug je prešao dug put — od procesa dekolonizacije, pa do tačke u kojoj se, naročito u posljednjih sedam decenija, približio kritičnom momentu u globalnoj raspodjeli moći u odnosu na Globalni sjever. Međutim, Bandunška deklaracija nije bila samo manifest političke i ekonomske dekolonizacije. Prva od deset tačaka deklaracije glasila je: „Poštovanje osnovnih ljudskih prava i ciljeva i principa Povelje Ujedinjenih nacija.“
Dvije ključne zemlje pokretači u Bandungu bile su Indija i Kina, koje danas igraju centralnu ulogu u okviru BRIKS-a. Nehru i Džou Enlaj bili su uzorni predstavnici Globalnog juga 1955. godine, u vrijeme kada je dekolonizacija bila najvažnija politička tema. No, kada je riječ o prvom principu iz Bandunga, današnje vlade tih zemalja teško da se mogu nazvati uzorima ljudskih prava. Indijom danas upravlja hinduski nacionalistički režim koji muslimane tretira kao građane drugog reda. Peking se optužuje za prisilnu kulturnu asimilaciju Ujgura, mada postoje tvrdnje da Zapad tu situaciju često prenaglašava. Što se tiče drugih ključnih organizatora iz Bandunga, vojne hunte u Mjanmaru i Egiptu ozloglašene su po masovnim kršenjima ljudskih prava.
Zapravo, većinu država Globalnog juga i dalje kontrolišu elite koje, bilo kroz autoritarne ili liberalno-demokratske režime, održavaju društveno-ekonomske strukture pune nepravde. Stope siromaštva i nejednakosti su zapanjujuće. Džinijev koeficijent za Brazil iznosi 0.53, što ga čini jednom od najnejednakijih zemalja na svijetu. Kod Kine je 0.47, što takođe ukazuje na veliku nejednakost, uprkos značajnim uspjesima u smanjenju siromaštva. U Južnoj Africi, taj koeficijent je zastrašujućih 0.63, a čak 55,5 odsto stanovništva živi ispod granice siromaštva. U Indiji, dohodak se sve više polarizuje tokom posljednje tri decenije, uz drastično povećanje broja milijardera i lica s visokim imovinskim statusom.
Realnost za ogromnu većinu stanovništva Globalnog juga — uključujući domorodačke zajednice, radnike, seljake, ribare, nomadske grupe i žene — jeste ekonomska isključenost. U liberalnim demokratijama kao što su Filipini, Indija, Tajland, Indonezija, Južna Afrika i Kenija, učešće u demokratiji često se svodi na periodično glasanje u izborima koji sve češće gube značenje. Modeli investicija i saradnje među zemljama juga, poput Inicijative Pojas i put i raznih sporazuma o slobodnoj trgovini, često u praksi znače otimanje zemljišta, šuma, voda i mora u svrhu „nacionalnog razvoja“. Lokalno stanovništvo — u velikom broju slučajeva domorodačko — bude protjerano sa svoje zemlje, lišeno izvora života i teritorija predaka, s malo ili nimalo pravne zaštite, što priziva duh novog, domaćeg kolonijalizma i kontrarevolucije.
Dvije su stvari ovdje posebno važne. Prvo, iako je Globalni sjever odigrao značajnu ulogu u održavanju siromaštva i nejednakosti u Globalnom jugu, dobar dio današnjeg stanja u tim zemljama jeste djelo samih elita Globalnog juga. Drugo, demokratsko upravljanje na globalnom nivou ne može se odvojiti od demokratskog upravljanja na lokalnom nivou.
Kapitalizam i multilateralizam
Postoji i treća, nimalo zanemarljiva činjenica koju treba uzeti u obzir kada razmatramo budućnost BRIKS-a — i tu je korisno uporediti istorijski trenutak Bandunga s današnjicom. U vrijeme Bandunške konferencije, svjetska politička ekonomija bila je daleko raznovrsnija. Postojao je komunistički blok na čelu sa Sovjetskim Savezom. Kina je težila dalje od nacionalne demokratije ka socijalizmu. Neutralne države, poput Indije, nastojale su naći treći put između komunizma i kapitalizma. Danas, nakon decenija neoliberalne transformacije i u Globalnom sjeveru i u Globalnom jugu, ta raznolikost je nestala. Možda i najveća prepreka novom, pravednijem svjetskom poretku jeste upravo to što su sve zemlje danas ugrađene u sistem globalnog kapitalizma, u kome potraga za profitom ostaje pokretač ekonomskog rasta, ali i izvor dubokih nejednakosti i opasnosti za planetu.
Dinamični centri globalnog kapitalizma jesu mijenjali geografiju u posljednjih 500 godina — od Mediterana, preko Holandije, Britanije, SAD, pa sada ka Azijsko-pacifičkom regionu — ali kapitalizam nastavlja da se širi u najudaljenije dijelove svijeta i da sve dublje ukorijenjuje svoju moć tamo gdje je već prodro. Kako se kaže u jednom čuvenom manifestu, „kapitalizam stalno pretvara sve čvrsto u dim“ — stvarajući nejednakosti i unutar i između društava, te narušavajući odnos čovječanstva i planete. Bez obzira da li je riječ o tržišnom, razvojnom ili državnom kapitalizmu, logika izvlačenja suficita i stvaranje ogromnih ekoloških i društvenih spoljašnjih troškova ostaje ista u svim oblicima.
Da li je moguće izgraditi novi, učešću otvoreniji sistem multilateralizma bez uspostavljanja postkapitalističkog sistema ekonomskih, društvenih i političkih odnosa?
Svijet nije osuđen da ponovi iskustvo Zapada. Veoma je pozitivno što se hegemonija Sjevera urušava i što se raspada multilateralni sistem koji je uspostavljen kako bi dominirao Globalnim jugom. Umjesto da pokušavamo popraviti taj sistem, bolje je stremiti njegovom rastavljanju kao strateškom cilju — kroz kombinaciju pregovora, promociju radikalne kontra-agende i, gdje je neophodno, prinude kao komplementarnih alata.
Havijer Blas: Za naftu, ovo nije ponavljanje 1973. godine – ali opet bi moglo biti nezgodno
Srušiti Sevilju i Belem, ali…
S obzirom na to da su Sjedinjene Države istupile iz procesa „Finansiranje za razvoj“ i bojkotovale pred-KOP 30 sastanak u Bonu, trebalo bi dopustiti Evropljanima da „spasavaju multilateralizam“ u Sevilji i Belemu. Te skupštine treba iskoristiti kao platforme za dodatnu diskreditaciju samog multilateralizma.
Zamjeniti takav sistem, međutim, neće biti lako, i biće i zastoja i iskliznuća na tom putu.
Kako je znameniti italijanski marksista Antonio Gramši zapisao: „Stari svijet umire, novi se još ne može roditi — sada je vrijeme čudovišta.“ Doći do sigurne luke nije moguće bez velikih rizika, i kao kod Odiseja, čuvena čudovišta Scila i Haribda možda će još uvijek prijetiti na tom putovanju.
Valden Belo, kolumnista za Foreign Policy in Focus, autor je ili koautor 19 knjiga, od kojih su najnovije Poslednje stajalište kapitalizma? (London: Zed, 2013) i Stanje fragmentacije: Filipini u tranziciji (Kezon Siti: Focus on the Global South i FES, 2014).
Izvor: Foreign Policy
