Piše: Jasna Ivanović
Stvarnost nabreklu antagonizmima potrebno je ušivati koncima činjenica tamo gdje je napucala, ako je čovjek makoliko dobroželatelj. U tom poslu dobar oslonac je puko faktiziranje, poput memorisanja ko je kada i za kim nosio korotu. Malo vredniji među nama potrudiće se, pored toga, i oko groba velikana da porade.
Miroslav Krleža, kao ondašnji vrijedni među nama, trudio se oko Njegoševe kapele. Od dana kad su republički organi Crne Gore, na čelu s ,,Lovćenskim partizanskim odredom“ zvanično predložili zamjenu kapele mauzolejem po projektu Ivana Meštrovića, kroz višegodišnju žestoku javnu ili manje poznatu polemiku, do dana kad je republička vlast proglasila polemiku ,,zatvorenom“, Krleža je očuvanje Njegoševe kapele vidio kao obavezu. Ćosić i Bećković zabilježili su Krležine opaske o izgradnji mauzoleja kao ideološkoj osveti, radikalnoj intervenciji u predanje i nesposobnosti da se razumije istorijski kontekst Crne Gore.
O ovu činjenicu danas se mogu saplesti fanovi Brozovog lika i djela, koji protivljenje obnovi kapele artikulišu pomalo kroz slobodnu interpretaciju istorije i još više kroz javne zakletve tipa: ,,Nećete je gledat!“
Saplitanje, naravno, nastaje zato što je Krleža u posleratnom periodu, s čela Leksikografskog zavoda, i sam djelovao kao fan istog kluba, Brozov portparol, kojemu su ,,oprošteni“ predratni sporovi, neizlazak u partizane i nedorečenost u opisima odnosa s ustaškom vlašću do kapitulacije Italije. Krležin ,,dvorski“ status bio je stamen kao karijatida, projekat od posebnog značaja ili, uz usta jednog visokog partizanskog funkcionera: ,,Najvažnije je bilo takvu veličinu sačuvati.“
No i pored jastučaste zaštite s najvišeg mjesta, veličina je imala protivnike koji se nisu libili ni od javnog posprdavanja na piščev račun. Zanimljivost je utoliko veća što posprdan ton na račun čovjeka koji se zalaže za očuvanje tradicije Crne Gore dolazi od samih Crnogoraca.
Još u periodu između dva svjetska rata, kada crnogorska periodika buja dosežući impresivne brojke od oko stotinu različitih publikacija, redovno se pojavljuju osvrti na Krležino djelo. Za proučavanje književnosti važno je među njima upamtiti kritike Rista Ratkovića, Janka Đonovića, Milovana Đilasa i sl, dok su za temu rušenja kapele značajniji radovi Vladimira Milića. ,,Partijski čistunac“, kako ga opisuje jedan savremenik i kolega od pera, Milić će u nikšićkoj ,,Slobodnoj misli“ i podgoričkoj ,,Zeti“ spočitati Krleži više aristokratskih navika. Znaci uzvika prate Milićevo zaprepaštenje što se Krleža zanima tenisom, što mu je soba ,,ispunjena raznim parfimerijama“, a vrhunac snobizma i malograđanštine vidi u tome što pisac ,,donosi vijenac suznih ruža na Njegošev grob“. Sve to skupa, ocjenjuje Milić, ne priliči jednom komunisti.
Da li je tada na Lovćenu, polažući ,,svježi buket cvijeća“, zaplakala Krležina supruga Bela, ili je pretjerao, gradeći karikaturu, ,,partijski čistunac“? Ne bi bilo čudo ni da je plakao Krleža sam. I to je činjenica s kojom bi valjalo pomiriti sve današnje protivnike obnove kapele. Možda će je, ipak, gledati, uprkos javnoj zakletvi, makar to bilo kroz suze.
