Piše: Milorad Durutović
U autobiografskim člancima, danas poznatim pod nazivom „Moji izumi“, Nikola Tesla ostavio je kratko, ali značenjem bremenito, svjedočanstvo o tome kako se oslobodio kockarske strasti.
„Jednog popodneva, sećam se, kada sam izgubio sav svoj novac i žudeo za igrom, prišla mi je majka sa svežnjem novčanica i rekla: ՚Idi i uživaj. Što pre izgubiš sve što imamo, biće bolje. Znam da ćeš to prevazići.՚ Bila je u pravu…“ – potvrdiće Tesla.
Protinica Georgina, od milošte upamćena pod nadimkom Đuka, iako lišena formalnog obrazovanja, ali znajući naizust „Gorski vijenac“ i tolike narodne pjesme, znala je ne samo kako se pobjeđuje žudnja, nego da se naspram očuvanja čistote razuma i duše, kao važniji zadatak ne može staviti nikakav materijalni imetak. Možda nije znala kako se igra poker, ali jeste znala da je sam život, gubitak psiho-fizičkog zdravlja, krajnji ulog, posljednja etapa kockarske strasti. Stoga, poziva da njen sin „što pre“, u najkraćem mogućem roku, izgubi „sve“, ali ne sve što je sin stekao, već „sve što imamo“, dakle, ona daje na volju i raspolaganje sinu kockaru sve što su roditelji zaradili, uštedjeli.
Mati Teslina prepoznajući opasnost poroka koji je ovladao njenim sinom, u izvjesnom smislu i sama stavlja ulog na jednu kockarsku, graničnu, situaciju. Ali, za razliku od sina, ona nije motivisana žudnjom za dobitkom, žudnjom za materijalnim, jer ona, najzad, i daje sav novac sinu.
Shvatajući ozbiljnost situacije, majka igra na „sve ili ništa“, ali sa sviješću da je bolje izgubiti „sve“, tj. novac; kao i sa sviješću da ostati na „ništa“ opet donosi boljitak, jer krajnji cilj njenog uloga, njene „igre“ jeste očuvanje sistema vrijednosti, očišćenje razuma od upliva žudnje koja je obuzela mladog Teslu. Dabome, svjesna je rizika svoje odluke. Zato i upućuje ultimativni zahtjev da se „što prije“ izgubi „sve“. „Brzina“ (žurba) se u arhetipskom čitanju češće vezuje za demonološki prostor, ona je usko skopčana s padom u očajanje (Vidi: E. F. Edindžer, „Anatomija psihe. Alhemijski simbolizam u psihoterapiji“), no u ovom slučaju ona je saveznik, jer je kockarska strast usko skopčana s uživanjem koje, kao psiho-fiziološka reakcija (na primjer, adrenalinska ili dopmainska zavisnost), teži usporavanju, anesteziranju i gušenju psihičkih i duhovnih potencija. No, ni to nije njen ključni adut, već beskrajno povjerenje u sina. Ponovimo: „Znam da ćeš to prevazići“. Kako se to može znati? Ako je tako, ako se ishod iskušenja zna, zašto se uopšte izvod taj opit povjerenja i ljubavi? To je već domen misterije, jer se demon samoobmane i ne može prevladati razumom. To već traži očišćenje srca, katarzu, kao u tragedijama starih Grka.
Za današnje standarde života, Đukina, nesumnjivo, jevanđeljska pedagogija vjerovatno može biti procijenjena kao paradoksalna, nelogična, čak apsurdna. Pa ipak, tog se pedagoškog opita Tesla i kasnije pridržavao u svom uspješnom obračunu sa drugim iskušenjima i porocima, duvanom, kafom i alkoholom, te uspostavljanju gotovo asketetske radne discipline.
„Tokom dugog perioda sam pušio preterano, toliko da sam zapretio svome zdravlju. Tada se moja volja uzdigla i nisam samo prestao, već sam i uništio svaku naklonost ka pušenju. Davno sam patio od problema sa srcem, dok nisam otkrio da je razlog tome nevina šoljica kafe koju bih popio svakog jutra. Prestao sam istog trenutka, mada moram priznati da nije bilo lako. Na ovaj način sam ispitao i zauzdao i druge navike i strasti i nisam samo sačuvao svoj život nego sam izvukao i neverovatnu količinu zadvoljstva iz onoga što bi većina ljudi smatrala uskraćenjem i žrtvom.
Nakon završetka studija na Politehničkom institutu i univerzitetu, doživeo sam potpuni slom živaca, i dok je bolest trajala, opazio sam mnogo fenomena, čudnih i neverovatnih…“
Durutović održao predavanje o Njegoševom spjevu Luča mikrokozma
Tesla se i u razgovoru za časopis Physical Cullture (1935) osvrnuo na svoju borbu s porocima. Zaista, može djelovati gotovo bizarno njegovo svjedočanstvo o tome kako se oslobodio zavisnosti od kafe:
„Bio sam veliki ljubitelj kafe. Trebalo mi je jedanaest godina da savladam žudnju za tim opasnim napitkom. Izlečenje me je koštalo dosta para. Znate zašto? Svih jedanaest godina kuvali su mi najfiniju kafu i stavljali mi na pisaći sto. Nikada nisam popio ni gutljaj. Prisustvo te kafe izazivalo je moje mehanizme samosavlađivanja. Da je nije bilo, izludeo bih od želje za njom…“
Čini se da je slavni naučnik i vizionar i ovdje samo primjenio pedagošku pouku svoje majke; ovog puta njegujući duh strpljenja i smirenja.
