Povodom praznika Svetog Vasilija Ostroškog redakcija Žurnala u nastavcima donosi raspravu ispovjednika pravoslavlja episkopa dalmatinskog Nikodima Milaša pod gornjim naslovom. Raspravu je prvobitno objavio episkop Milaš u Dubrovniku 1913. godine, u štampi Srpske dubrovačke štamparije.
Prvi, drugi, treći i četvrti nastavak.
Piše: Episkop Nikodim Milaš
Pok. arhimandrit Ruvarac, pišući o djelovanju fratara u jugozapadnim srpskim zemljama u XVII. vijeku, kad se radilo o oslobođenju hrišćana od Turaka, i osvrćući se na to, kako su oni sebe izdavali za delegate i punomoćnike hrišćanskih naroda u Turskoj, pita: „Tko će da zna i tko će da veruje tim bosanskim fratrovima, koji su se neprestano motali tamo amo i obijali pragove avstrijskoga dvora i avstrijskih đenerala, ali uvek gledali i vrebali priliku, da što za sebe upecaju?“ Ovo kaže pok. Ruvarac za fratre onoga doba. A ovo isto, samo malo drukčije, može se reći i za razne kaluđere onoga doba, koji su takođe obijali pragove raznih velikaša na Zapadu.
Samo što za srpske pravoslavne kaluđere toga doba, postoji još jedna vrlo otežavna okolnost. Fratri jesu se „neprestano motali tamo amo i vrebali da što za sebe upecaju“, ali oni nijesu nikada zaboravljali vjeru svoju, niti interese svoje crkve; dok oni srpski pravoslavni kaluđeri radi svojih ličnih materijalnih interesa prodavali su i vjeru svoju, i tako reći takmili se u Rimu, koji će bolje da pokaže, kako se odmetnuo od pravoslavne crkve, samo da bi čim više izmamio materijalne pomoći iz Rima. Obraz im se vidi u pismu iz trebinjskog manastira od 3. januara 1671. papi Klimentu X! I znajući sve što se zbivalo u pomenutim zemljama u ono doba, mi smiono tvrdimo, da samo blagodareći vjerskoj svijesti srpskoga naroda, pravoslavna se vjera sačuvala u onim srpskim predjelima.“Čuvar je blagočastija samo tijelo crkve, to jest, sami narod“, rekoše u polovini prošloga vijeka pravoslavni istočni patrijarsi. Za srpski narod ovo se može reći u najpotpunijem smislu, jer je on jedini kroz sve vijekove sačuvao pravoslavlje u srpskim zemljama. Svoje je manastire on ljubio i pazio kao najveću svetinju, i pristupao im je kad je god mogao. Ali nije to činio, što su ga tamo privlačili kaluđeri svojom molitvom i svojim bogougodnim djelima, nego što je odan bio pravoslavnoj vjeri svojoj i što je vjerovao u svetinju mjesta, gdje počivaju mošti njegovih velikih svetitelja, u čiju se pomoć on u svojim nevoljama nadao. A ako je u raznim teškim istorijskim prilikama neki mali dio srpskoga naroda prevjerio, tome je u najvećoj mjeri kriv nemar onih, koji su pozvani bili da ga od toga sačuvaju, a između kojih međutijem, na crnu i vječitu sramotu svoju, bilo je dosta, koji mu sobom u tome pružahu primjer. Kakvih je sve kaluđera bilo osobito u trebinjskom manastiru u ono doba, tj.u drugoj poli XVII vijeka, vidjeli smo. A narodno predanje kazuje, da je između njih bilo vrlo poganih ljudi i za svako zlo sposobnih. Po istome predanju, dr. Vlad. Ćorović bilježi u pomenutoj svojoj radnji, da je i „sam sv.Vasilije zbog pakosti svoga brastva morao da bježi u Ostrog.“
Ispitavši sve odnosne dokumente, i štampane i neštampane, koji se tiču hercegovačkot mitropolita Vasilija, prikupivši sve bilješke, koje smo mogli da o njemu nađemo, i proučivši sve prilike tadašnjeg crkveno-narodnog života u Hercegovini i okolnim zemljama, mi smo tijem izvršili postavljeni sebi zadatak o tome, koliko je istinito ono dopisivanje mitropolita Vasilija sa rimskim papama.
Da ukratko sada spomenemo glavno, što znademo iz života mitropolita Vasilija, Ostroškoga svetitelja, a što je na istini osnovano, dopunivši i u nekoliko ponovivši ono što smo već rekli.
*
Sveti Vasilije Ostroški rodom je Hercegovac. Već u mladim svojim godinama stupio je u kaluđerstvo u Svetobogorodičnom manastiru Trebinjskom (Tvrdošu).
Kao mlad kaluđer nalazio se sv. Vasilije za neko vrijeme u manastiru na Cetinju u Crnoj Gori za vladikovanja mitropolita Mardarija Kornećanina. Kad je ovaj mitropolit stupio u svezu sa agentima rimske propagande i spremao se na prevjeru, koju je poslije i izvršio, mladi kaluđer Vasilije negodovao je na to i starao se odvratiti Mardarija od zle njegove namjere. Poslije je Vasilije ovo i javno činio, kad je vidio Mardarijevo uporstvo, i javne je besjede govorio u obranu istine pravoslavne vjere, a protivu rimskih zabluda. Ovo je bila jedna od prvih osnova, radi čega ga u sinaksaru odnosne mu crkvene službe životopisac spominje, kao revnitelja pravoslavlja. Mardarije onaj nije mogao ništa da učini protivu Vasilija, uz kojega je bio sav narod crnogorski, nego ga je oklevetao za jedan grijeh, u kojem se sam taj zlosretni mitropolit nalazio, i tijem naravno primorao je moralno Vasilija da se ukloni. Povratio se sv.Vasilije u svoj postrig, u Trebinjski manastir, i tu bude proizveden za arhimandrita. Kao arhimandrit otišao je u Svetu Goru i zatijem u Rusiju. Iz Rusije se povratio u otadžbinu sa bogatim darovima, koje je dobio od ruskoga carskoga dvora i od pobožnih Rusa.
Iz jednoga zapisa doznajemo, da je 1639.godine sv. Vasilije bio već mitropolit zahumski. Redovno eparhijsko sjedište imao je u Trebinju, sve do 1655. godine, kad je prenio sjedište u Onogošt (Nikšić).
Za prvo vrijeme svoga vladikovanja izgleda da je mitropolit Vasilije mogao da mirno upravlja povjerenom mu crkvom. Ali 1651. godine dogodio se poznati nam metež u trebinjskoj eparhiji, koji je izazvao onaj nametnuti mitropolit Arsenije. Tom prilikom, i pošto je sav taj metež izazvan bio od agenata rimske propagande, čija je namjera bila otrgnuti onu eparhiju od pravoslavne crkve i pridružiti je rimskoj stolici, sv. Vasilije se istakao energičnim i oduševljenim braniocem pravoslavne vjere. U pomenutom sinaksaru istaknut je ovaj momenat i uzvišenost učenja pravoslavne vjere, a u sjedalnu crkvene službe sv. Vasiliju, crkva ga ovako veliča: Pravoslavno, svяte Bacilіe, cerkovь Hrіstovu upaslь esi, eretičeskія otgonяя gorkія pleveli; sego radi vo višnihь vodvorяešisя blaženne.
Pomenute (1651.) godine, srpski patrijarh Gavrilo spojio je trebinjsku eparhiju sa istočno-hercegovačkom, a četiri godine kašnje prenio je sv. Vasilije eparhijsko sjedište u Onogošt, od kuda je za petnaest godina upravljao crkvom sve Hercegovine. Uslijed intriga, koje su se bile počele opet pojavljivati u trebinjskoj eparhiji, a u pravcu prije pomenutog lažnog mitropolita Arsenija, patrijarh Gavrilo našao je za nužno potvrditi 1657. svoju pređašnju sinđeliju o spojenju obje eparhije, kako bi tijem bio za svagda prekraćen svaki dalji spor.
Težnja za podvižničkim usamljeničkim životom bila je urođena sv. Vasiliju. Toj je svojoj težnji on davao izraza i tada, kad je u Trebinju boravio, i to svaki put, kad mu se za to zgoda pružala, udaljavajući se na molitvu u usamljena mjesta, a čime su se, kao što smo vidjeli, koristili neprijatelji njegovi u svoje nečiste svrhe. Prešavši u Onogošt, koji se, uporedo sa nemirnom trebinjskom oblašću, nalazio u dosta mirnom predjelu, sv. Vasilije našao je sada zgodu da može lakše zadovoljavati svojoj podvižničkoj težnji, te je počeo često bivati u brdovitim mjestima Ostroga, osobito ondje, gdje se nalazila jedna pećina, koja je bila isposnica starijeg jednog srpskog podvižnika, i u kojoj je sv. Vasilije često provodio vrijeme u postu i molitvi.Tu je bila i crkvica sa nekoliko ćelijica u obliku manastira, gdje je sv.Vasilije, kao što sam piše, provodio vrijeme sa drugim isposnicima u molitvi. Poslije on je sve to obnovio i manastir uredio; pa da bi obezbijedio crkvu i manastir sa materijalne strane, on je kupio više zemalja u manastirskoj okolini, i to sve priložio crkvi u čast Vavedenija sv.Bogorodice i Ostroškom manastiru. Svjedoči o tome njegovo zavještajno pismo, koje se i danas čuva, i koje je po nekim štampanim izdanjima napisano bilo 1663, a po drugima 1666.godine. Ovo pismo nalazi se u Dodatku pod br. X, iz kojega se doznaje, kakve je sve zemlje sv. Vasilije priložio Svetovavedenskom manastiru Ostroškom.
Iz jednoga zapisa doznajemo, da je 1667.sagrađena bila u pećini i druga crkvica u čast svetoga Krsta Gospodnja, a blagoslovom sv. Vasilija.
Te iste (1667.) godine išao je sv.Vasilije u Peć k patrijarhu Maksimu. Povod je tome bio, da Ostroškom manastiru obezbijedi one zemlje, koje je on darovao bio manastiru, a koje su htjeli da prisvoje neki seljaci, pa je sv.Vasilije želio, da patrijaršeskim avtoritetom budu prinuđeni oni seljaci da miruju u manastirska dobra. Patrijarh je povoljno riješio Vasilijevu želju, i izdao u Peći odnosnu gramatu, koja je štampana u Dodatku pod br.XI.
Posljednje godine svoga zemaljskog života proveo je sv.Vasilije u Ostroškim stranama mirno.Tako mislimo, jer nemamo istorijskih podataka o protivnom. Da je tada veći dio vremena provodio u postu i molitvi, spremajući se za odlazak u vječni život, svjedoči živo još narodno predanje. Umro je 29.aprila 1671. godine, a sveto tijelo njegovo pokazalo je, da mu je duša na nebu među svetiteljima i Božjim ugodnicima.
Kraj.
Dokumentarne dodatke, „Listine“, u raspravi episkopa Milaša, čitalac može naći na linku
