Piše: Milija Todorović
Određeni krugovi uporno pokušavaju da ovdašnje crnogorsko sjećanje na Jasenovac, svedu na Vučićev uticaj i nekakve novotarije „srpskog sveta“. Kada o tome govori hrvatski poslanik u EU parlamentu Sokol, ili bilo koji tamošnji ljubitelj „spremnosti za dom“, onda je to, što bi oni rekli, bjelodano tendenciozno. Ali kada o tome govori ovdašnji ljubitelji demokratije i građanskog mira, onda sve djeluje paradoksalno.
Naime, kultura sjećanja na jasenovačke žrtve nije, recimo, srpski identitet dinastije Petrovića, koji se protezao kroz vjekove, pa da o tome raspravljamo kroz prizme različitih epoha. Ona nije ni svetosavlje Balšića i Crnojevića, pa da iz različitih arhiva tražimo i nalazimo potvrde za svoja tumačenja. Ne, ona je tema stara „svega“ 80 godina, od završetka Drugog svjetskog rata pa do danas. I, kako se ono kaže, ili je ima ili je nema. I to baš ovdje u Crnoj Gori, u našim ovdašnjim životima i sjećanjima.
Gotovo da nije bilo priredbe u nekoj gimnaziji, priredbe posvećene NOB, a da nije, kakav bolji đak, recitovao „Jamu“ ili „Stojanku majku Knežpoljku“. Neke školske ustanove i nagrade nosile su ime I. K. Kovačića, a gotovo obavezne rute ekskurzija za starije đake išle su ka Jasenovcu, gdje su se čitale „Riječi koje nijesu zaklane“.
Ovdašnji književnici su pisali o genocidu nad Srbima u NDH, i to se smatralo kao nešto što nikako ne remeti ritam tadašnje ideologije „Bratstva i Jedinstva“. Evo, recimo, potresnih pjesama Vita Nikolića, upravo na tu tematiku:
Kod Jasenovca ponire sava
Kod Jasenovca
ponire Sava
u ponor pomora,
u bezdanje…
Oslušni kako se
stropoštava
niz ljudske kosti
i lobanje.S visina života
pada rijeka
i daleko se
njen jek čuje
— širom svijeta
i širom
čovjeka
taj strašni
sunovrat
odjekuje.Kod Jasenovca
ponire Sava
u ambis čovjekov
(O, taman li je!)
pa potom izranja
široka i plava
dozvana dušom
Slavonije.
Episkop Jovan: Jasenovac simbol sveukupnog stradanja Srba u Drugom svetskom ratu
U Gradini grob do groba
U Gradini grob do groba,
a u svakom po grad ljudi,
sto grobova, sto gradova
pod cvijećem uzaludnim.Nit ga beru niti kose,
nit njeguju, niti gaze,
nit mu vjetri prah raznose,
nit ga pčele obilaze.Samo cvjeta, samo vene,
samo vijek svoj vjekuje,
da tišinom opomene,
da tišinom odjekuje.U Gradini grob do groba,
na dva jutra zemlje plodne
sto grobova, sto gradova
od Gradine, kud god odem.
Ovome svakako treba dodati i kult sjećanja na jasenovačke žrtve, koji je razgranala Mitropolija Crnogorsko-primorska SPC, poslije 1990 (spomenik kraj manastira Savina, besjede i službe mitropolita Amfilohija, brojna poklonička putovanja iz Crne Gore ka Jasenovcu…), i koju niko nije imao obraza da ospori, a koji, ni po čemu, ne odudara od onoga što su njegovali crnogorski komunisti, isto ovdje u Crnoj Gori, prije toga.
Dakle, jedan prirodni, ljudski, civilizovan pravac stasavanja svih Crnogoraca, uz Jasenovac, od 1945 do danas. I sad se javlja neko „jučerašnji“ i klikće, kako ove teme izazivaju podjele! Pa možda samo u glavama čiji su mozgovi isprani od sjećanja. Sjećanja na sebe same.
