Piše: Srđan Orsić
Stevan Sremac predstavlja jednog od najznačajnijih i najčitanijih pisaca srpskog realizma. Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog veka stekao je izuzetan ugled u književnim i društvenim krugovima, kao i dotad nezabeleženu popularnost u široj čitalačkoj publici. Oduševljeni njegovim realističkim, stilski pitkim i prijemčivim proznim izrazom, gotovo svi govornici srpskog jezika mogli su da prepoznaju zajedničku crtu sa Sremčevim junacima. Čitaoci su uživali u raznolikim dijalektima njegovih protagonista, smejali se njihovim dogodovštinama, karakternim crtama i osobinama, pa su pojedina Sremčeva dela, gotovo odmah po svom nastanku, našla mesto u samom kanonu srpske književnosti.
Potekavši iz vojvođanske sredine, a živeći i radeći na jugu Srbije i u Beogradu, Sremac je ostao podjednako blizak čitaocima na svim našim prostorima. U njegovim delima oni su prepoznavali prizore iz vlastitog svakodnevnog života i neposrednog okruženja, iz nedavne ili davne prošlosti, kao i iz života sunarodnika i njihovih suseda na drugim geografskim područjima. U okviru svog književnog rada, obuhvatajući širok spektar tema – od priča iz daleke istorijske prošlosti srpskog naroda, preko realističkih pripovedaka i romana, do političkih tekstova u tadašnjoj štampi – Sremac je obradio brojne motive i predstavio čitavu galeriju raznolikih likova.
Jedan od najvoljenijih srpskih pisaca svih vremena, Stevan Sremac je svojim životnim putem u velikoj meri odredio i teme svog plodonosnog književnog stvaralaštva. Rođen u Senti, u Bačkoj, 1855. godine, školovao se u Beogradu pod pokroviteljstvom ujaka Jovana Đorđevića, a nakon toga je službovao kao profesor u Nišu i Pirotu, pre nego što se ponovo vratio u prestonicu. Kao veoma mlad, učestvovao je kao dobrovoljac u oslobađanju južnih srpskih krajeva, a kasnije je, tokom profesorske i književničke karijere, rado i mnogo putovao, obilazeći Dubrovnik, Mostar i druge tada još gusto Srbima naseljene predele. Život je okončao, tragičnim slučajem, u Soko Banji, 1906. godine. Na svojim putovanjima i u sredinama u kojima je živeo, susretao je ljude koji su bili reprezentativni predstavnici svoje zajednice. Pamteći zanimljive priče, anegdote i događaje i beležeći u sveske skice za buduća dela, kao i narodne mudrosti i osobenosti svakodnevnog života, Sremac je ovladao umećem karakterizacije tipičnih likova sa različitih podneblja, što je vešto i dosledno ugrađivao u svoje književno stvaralaštvo.
Svome zavičaju, plodnoj srpskoj vojvođanskoj ravnici, Stevan Sremac odužio se najobimnijim svojim štampanim delom, romanom Pop Ćira i pop Spira, objavljenim u prvobitnoj kratkoj verziji čak i pre Ivkove slave, ali najpoznatijem po objavljivanju u nastavcima u Brankovom kolu 18982, te i samostalno u formi knjige iste godine. Fama koja je nastala nakon objavljivanja ovoga dela3, jedna je od prvih u našoj književnosti, a popularnost koju ovaj klasik i dan-danas ima među čitalaštvom, dovoljno govore da je, osim o niškom podneblju, i o svome rodnomkraju Sremac ostavio vredne i trajne pisane tragove.
Po prostoru koji u ovome delu opisuje, i po karakterima koji iz njega proizlaze, Sremac je bio sličan Jakovu Ignjatoviću, ali se od njega i razlikovao. Dok je Ignjatović strogo kritikovao propast srpstva u južnoj Ugarskoj i navodio razloge i pojedince odgovorne za takvo stanje, Sremcu je zavičaj ostao u lepoj uspomeni, pa je kao takav i prikazan u njegovim delima sa zavičajnom tematikom, kao prostor u kojem život teče po ustaljenom redu i sporim, dobrodušnim ritmom. Takođe, zavičajni jezik Sremčev, kojim se u delu govori, odgovara apsolutno, svojim sitnim nepravilnostima i brojnim posuđenicama, životu u vojvođanskoj sredini. Do današnjih dana mnogo neizmenjen, jezik vojvođanskog sela, spor i prilagođen okruženju brojnog nesrpskog življa, sadrži u sebi sve ono što i sama Vojvodina: u turcizmima, dah narodne prošlosti; u germanizmima i hungarizmima, pokušaje modernizacije i uključivanja u više društvene tokove, a u svojim posebnostima, jedinstvo svega od čega potiče i sredine u kojoj se razvijao.
Svoj humoristički roman, u kome je data široka panorama vojvođanskog sela i života na njemu, autor je smestio u neimenovano bogato selo u Banatu, koje je imalo i sve odlike njegove rodne Sente, ali je radnju romana autor ipak izmestio na drugu obalu Tise. U idiličnom ambijentu, gde se đermovi dižu ,,pravo tamo zvezdama“, sokak se ,,šareni od momaka i devojaka“, u kućama koje su ,,pet prozora sa sokaka, a prozori puni cveća“ i gde su dvorišta ,,divna idila seoskog gazdinstva“, odvija se polako i sa mnogo sporednih radnji i likova priča o životu koji inače ,,teče dosta monotono i dremljivo“, osim u izvanrednim prilikama, koje se posle prepričavaju i uđu u legendu. Jedna od tih legendi, anegdota je koja čini glavnu temu dela: sukob sveštenih lica koji je završio tučom i izbijenim zubom, te tužbom koja se posle pred vladikom neslavno završila. U raspisanom prikazu ovog kratkog sižea, Sremac je u digresijama od glavnog toka radnje na najbolji način opisao svoje zavičajne predele.
Premda je u okviru glavne tematske linije dela često odstupao u opisima kako bi razvio radnju, istaknute pojedinosti ili likove, a ponekad ispisivao i zasebna poglavlja za koja je u podnaslovu ukazivao da ih čitalac, budući da nisu neposredno povezana sa osnovnom temom, može slobodno preskočiti, pisac je seoski ambijent i atmosferu dočarao s tolikom plastičnošću da likovi i prizori pred očima čitalaca gotovo oživljavaju. U slici bogatog sela i života seljaka, kroz opisan izgled dvorišta i imanja, a posebno kroz sporedne likove, i pre svega strankinje među njima, koje od poglavlja u kojima se samo pojavljuju, do delujuće sile u delu prelaze kratak i žustar put, pisac je stvorio klasik srpske književnosti, koji predstavlja, čak i današnjim generacijama učenika, jednu od lektira koje se sa zadovoljstvom i lako čitaju.
Kao jedna velika auto-slika, ovaj roman donosi predstave likova tipičnih Srba iz ravnice. Likovi popadija, koje i dovode do čitavog sukoba i rukovode postupcima svojih supružnika, i likovi njihovih ćerki, oblikovani su tako da, tek kada se uporede sa predstavljenim likovima mađarskih i nemačkih devojaka koje poslužuju po kućama i sa likovima seoskih spletkarošica frau-Gabrijele i Cvečkenmajerke, daju sliku svih tipova onovreme vojvođanske žene. Od glasnih i robusnih popadija, koje gledaju svoj interes i društveni položaj, te mnogo polažu na ,,unterhaltung“ i ,,nemecko vospitanje“, preko tako vaspitane Melanije, Sremac jasno otkriva svoju simpatiju za lik čedne i svakodnevne srpske devojke, kakva je bila pop Spirina Jula. Radeći sve poslove u domaćinstvu kao i devojka koja ,,pomaže“, ona nije ostajala kao iskvarena kućna pomoćnica u razgovorima sa momcima i vojnicima, niti je obolela od literature koju je čitala, kao Melanija, koja je neprestano melanholično patila i svirala tužno klavir. Srećna sudbina Julina, način je na koji je pisac istakao pobedu njenih vrlina nad manama drugih.
Likovi sveštenih lica, Pop Ćire i pop Spire, kao i epizodiste pop-Oluje, daju i celokupnu sliku crkvenog staleža onoga vremena. Sveštenici žive dobro u dobrim i bogatim parohijama, napreduju u zvanju na najrazličitije načine, domišljotišću i dovitljivošću, a vladika je neprikosnoveni suveren, izdignut na nivo crkvene i svetovne vlasti.
Lik učitelja Pere primer je mladog, romantičarski zanesenog, školovanog Srbina onoga vremena. On ,,ne mari za pokenese i nokenese“, tj. sve srpsko ceni daleko ispred nemačkog, ali mu opet imponuje pažnja, ,,unterhaltung“ i ,,nemecko vospitanje“ frajla-Melanijino. Na kraju, shvata da je pogrešio, i da nije srećan, te da bi sa pravom srpskom devojkom, kakva je Jula bila, bio daleko srećniji.
Dovitljivi Šaca, primer seoskog bećara, koji, kao ni seoski lopovi iz pripovetke, nije zlonameran, idealan je spoj sa srpskom devojkom kakva je bila Jula. On piše pesme, prepisuje pesmarice, peva i svira, ali i radi kao berberin i planira budućnost, u kojoj čeka i veliko nasledstvo. U životu upravo zbog svoje jednostavnosti i dobrote i srećno prolazi, jer nije, kao učitelj, prepustio drugima da mu upravljaju sudbinom.
Crkvenjak Arkadije, koji je, kao i pop Ćira, ,,mrzio na Vuka i njegove reforme po kojima se čovek ne može razlikovati od paora“, i pričalo Nića Bokter, svojim likovima predstavljaju snalažljive seljake, koji se za sebe uvek snađu i pobrinu, i u svemu, bez naročite tuđe štete, uvek uoče i neku svoju korist.
Ipak, pored svih ovih proslavljenih likova, mi ćemo, kao centralnu temu naše priče, predstaviti likove stranaca koji se u ovome velikom romanu nalaze, Pri opisivanju domaćinstva pop Spirinog, pomenuta je, neizostavno, i njegova posluga mađarske narodnosti:
,,Lepa, velika kuća, a na njoj ni krajcare duga. Pet prozora sa sokaka, a prozori puni cveća, a među cvećem dva kaveza sa kanarinkama. Pešaci ulaze na vrata, a kola na braun-kapiju sa dugačkim i čestim ekserima sa vrhovima gore poređanima zbog lopova, a još više zbog Mađarice sluškinje“ (Sremac 1972b: 65).
I u susednom svešteničkom domu, sluškinja je bila Erža, druga polovina jedre maćarske jabuke date na službu u srpske kuće. Dve istovetne devojke, koje su do udaje služile u gotov jednakim domaćinstvima svešteničkim, i potrese izazvane svađom gospode paroha podnele su mirno, čak imajući vremena i nalazeći i načina da se sastanu i sa svojim udvaračima:
,,Žuža i Erža su i dalje lepo živele među sobom (ne htevši se povesti za svojom zavađenom gospoštinom), i sastajale se na sokaku, kao i pre svađe svoje gospoštine, sa svojim hulanerskim kaplarima, a svaka je imala svoga. Jednoga su one same među sobom zvale Zatraceni, a drugoga Šecko-Jedno. A ta su imena oni dobili prema različitom svom temperamentu. Jedan se ljutio kad je video svoju Žužu da s onim drugim razgovara, i odmah psovao: Zatraceni!, a drugi nije bio takav, nego koju pre nađe,Žužu ili Eržu, a on veli: Šecko-jedno (kaže da mu je svejedno), pa kuriše. One su se svako veče nalazile, i tom prilikom su između ostaloga još i saopštavale jedna drugoj sve što se u kući jedne ili druge kazalo, govorilo ili dogodilo, a od njih su opet njihove gospođe saznavale sve, što je opet bio trajni uzrok večitom potpirivanju i podgrevanju jedared već otpočetog strašnog neprijateljstva. Pa je tako i večeras, pored svega posla, Žuža od vremena na vreme ugrabila priliku i izlazila s punim bokalom na sokak svome kaplaru Zatracenu i Erži, koja je opet bila sa svojim kaplarom, i tu kazala sve Erži šta je i kako je. Tu su pred kućom pili, pa čak i igrali uz svirku koja se lepo čula iz kuće“ (Sremac 1972b: 291).
Herojski karakter jednoga od službom srećno u banatsko selo raspoređenih vojnika, koji je svojim imenom svedočio o istovetnosti obe devojke, koja stoji u ravni i sa jednakošću drugih uparenih likova, pokazan je najbolje na primeru njegove proverene hrabrosti i sigurnosti u najtežim uslovima:
,,ču se iz kujne glas jarosne gđa Perse… – Šta će sad ovaj lonac ovde kad mu tu nije mesto!? Čim se samo maknem korak iz kujne, odmah se napravi vašar! I odmah zatim ču se strašan tresak, i poleteše crepovi od tresnutog lonca na sve strane po kujni. Melanija pobeže u sobu, a Erža, bojeći se (iz iskustva) da njoj koji drugi ne poleti o glavu, pobeže u avliju pravo kamari slame, da načupa slame za pećku. Pa i sam Eržin hulanerski kaplar, koga su zvali Šecko-jedno, koji je već poodavno džonjao u mraku na avlijskim vratima, i kome je u njegovom Konjičkom pravilu stajalo da hulaner treba neustrašivo da dočeka bar deset bâka (pešaka), i on je pobegao kad je čuo onu strašnu viku i prasku iz kujne, pa je pobegao kao da ga sam Bunaparta vija. I on se uklonio ispred opasnosti ispred koje bi i čitav eskadron pobegao; i begao je bestraga, ratosiljajući se za večeras svakog uživanja“ (Sremac 1972b: 282).
Tip ličnosti koji je predstavljen kroz ova dva lika, kao i kroz likove veselih i raspuštenih kafanskih žena koje su došle glave nekad bogatim seljacima, živeo je u domovima sveštenih lica, ali je pripadao svetu koji živi mnogo brže, strastvenije i sa ispunjenijom svakodnevicom. Da u selu postoji, pored Srba koji natenane proživljavaju svoj vek, i veseliji deo, okom vidljiv i na dohvat ruke, pisac svedoči kada opisuje deo mesta naseljen mađarskim življem, koga pominje pop-Ćirinica kada želi da naglasi buku koju su svi u sokaku morali istrpeti (,,noćom neki gajdaši, tamburaši, trumbetaši, Ćiro, neki kurmaheri i neke naht-muzike, k’o da smo na Tisa-partu, tako mi je izgledalo.“, i koji je u jedinoj fusnoti u romanu Sremac opisuje:
,,Tisa-part, tj. obala Tise, upravo onaj kraj varoši što je pokraj Tise; kraj obično Ma đarima naseljen, u kome je prema tome, sledovatelno, noću mnogo življe nego danju“ (Sremac 1972b: 162).
Nasuprot Mađarima, u selu sa sa Srbima stanovali i Nemci, miran i od Atilinog plemena – gotovo u svim slučajevima – mnogo povučeniji svet. Uz lokalne Nemce, predstavljena je i, jednom slikom u domu pop-Spirinom, i sama ličnost velikog vlastodršca, u poslu u kome se niko od banatskih paora nije nadao da će ga zateći. Na duvaru u domu sveštenika visila je i
,,slika dobroga cara Jozefa kako je uzeo jednom paoru plug iz ruku, pa sam on ore, a paor Švaba dig’o ruke, a upro svoj blagodarni teleći pogled u nebo, pa veli: – O, bože, ovakoga monarha daj da poluči svaka nacija!“ (Sremac 1972b: 91).
Pri samom kraju romana, prikazana je i jedna tipična nemačka seoska porodica, koja se, dobrosusedskih odnosa radi, noseći i poseban poklon, uputila u srpske svatove, u kojima je završila i u kolu, i u tom prilikom spevanoj pesmi:
,,Pored Nićinog velikog paorskog kola, i u njemu onog ćiftanskog malog, uhvatilo sa još jedno treće, opet paorsko. U njega uvukoše i neke Švabe iz drugog kraja sela, a među njima i Sepla suvačara i ženu mu Betiku i ćerku Kredlu. Sepl je iz poštovanja prema pop- Spiri kao lojalan Švaba i meštanin, doneo mladencima tortu na prezent. Uneli su je toržastveno; najpre je išla Kredla sa tortom, za njom Betika sa velikim štajerskim ambrelom, a za njima krivonogi Sepl sa teškom lulekanjom i sa otromboljenom donjom usnom. Izvinjava se Sepl da ne zna srpski ni govoriti a kamoli igrati, sve mu to ne pomaže! Igra Švaba ako mu se i ne igra! Gleda ga Nića Bokter iz onog drugog kola, gleda i Sepla i Seplovicu i druge Švabe iŠvabice kako smešno igraju, pa otpoče: Igra Švaba iŠvabica, A naŠvabi kabanica; Bolje igra kabanica/ NegoŠvaba iŠvabica!“ (Sremac 1972b: 309).
Srpske žene devetnaestog veka bile su te koje su nemački narod, odnosno njegov onovremeni obrazac obrazovanja i međuljudskog ophođenja, uzdizale na pijadestal. Smatrajući da svaki mlad čovek – pa tako i u selo novopridošli učitelj Pera – po difoltu mora da ,,vole provađanje, klavir, nemecki unterhaltung“, u želji da ćerke što bolje udaju, pomodne srpske domaćice davale bi ćerke na školovanje u privatne ustanove koje su po varošima i gradovima obično otvarale nemačke usedelice. Po tom primeru, obrazovana je frajla Melanija:
,,Melanija je dobila prilično vaspitanje; bila je u leru kod neke stare frajle u Bečkereku, i tamo naučila mnoge za mladu devojku vrlo korisne stvari, a između ostaloga u prvom redu nemački; nemačkim je tako vladala da je, kako je gđa Persa uveravala, noću buncala samo na nemeckom“ (Sremac 1972b: 105).
Njena majka, protinica Persa, smatrala da ,,to se danas traži, bez nemeckog
vospitanija nigde“ i da su za mladu devojku najvažniji ,,Klavir, hekleraj, valcer i
nemecki“.
Nemecki vospitane, a pri tome i same, bar po jednom roditelju, Nemice, bile su i dve seoske centralne ženske figure, koje su svi poznavali: krojačica Gabriela i babica Cvečkenmajerka. One su po selu svaku vest raznosile, nastojeći usput i da je ukrase, te je selo, obavešteno iz njihovih izvora i amplifikacija, o svakom događaju, pa i o sukobu sveštenika, znalo priču koja je svojom interesantnošću, idući od kuće do kuće i od usta do usta, nadrastala i samu originalnu verziju događaja, ali i granice mogućega. Sav taj neovlašteni glasnički posao, iziskivao je zaista mnogo truda, a za njegovo čestito obavljanje,
,,zasluga za to pripada gđici Gabrieli. Ona je bila kao neka vrsta mašamode u selu. Otmeniji su je zvali seoskim telegrafom, a paori seoskim dobošem, a nazvana je tako ne onako napamet, nego što je doista ličila i na jedno i na drugo. Što se god dobro ili zlo, lepo ili ružno, desilo u jednom kraju, za tili čas saznali su svi ostali krajevi, od Švabine suvače, pa sve do iza vašarišta. A znala je dobro i nemački, pa joj je utoliko širi bio teren i polje rada za kupljene i rasprostiranje novosti, i sa tih preimućstava bila je prisna prijateljica sa gđom Cvečkenmajerkom, mesnom babicom, kojoj je svaki dan išla na jauzn sa štrikerajem u korpici. Tu su jedna drugoj raportirale što je koja doznala, i posle raznosile vrlo savesno i revnosno novosti po selu“ (Sremac 1972b: 168).
Posebne prednosti jezika naroda iz koga je i sam vlastodržac velike žuto- crne monarhije, gospođica Gabrijela gorljivo je branila, ističući pri tome i svoje specifične jeziče afinitete:
,,Nije to da govorim i držim stranu što mi je mama bila Nemica,… al’ sasvim je tako. Zar ne? Ja samo kad moram da se svađam i da psujem koga, onda govorim srpski, nekako je za to zgodniji; ali za fine stvari, opet vam kažem: samo nemecki! Samo nemecki, slatka moja!“ (Sremac 1972b: 175).
Prikaz frau Gabrielinog amalgama govora srpskih paora i tobožnje nemačke više klase, najbolji je u trenucima kada ista gospođa, po nezapamćenom nevremenu, prati fijaker kojim u Temišvar, igrom i voljom slučaja, putuju oba zavađena sveštena lica. Ona ih, iako nepozvana na ispraćaj, ispraća glasno i rečima:
,,Tako vas volem, to je lepo! Šarmant! Ausgecajhnet! Bravo, gospodin-Ćiro, bravo! Klanjam se! Kis ti hand! Tako, to je krasno! A ne da se mrzite i svađate! Daklem ste se izmirili; niste više fašê, daklem alte frajndšaft rostet ni; daklem, opet vredi štagođ; pa sad pravite lustrajze? Jel’te? Putujete zajedno?. Bravo! E, sad sam sretna, jerbo sam videla šta sam davno i jednako želila. Moja gratulacija i majn grus!, viče frau Gabriela koja je bila zavirila u kola i videla, na veliko i njeno čudo, oba popa kako sede lepo jedan pored drugog. (Sremac 1972b: 237).
U ostalim spominjanjima naroda koji nisu srpske narodnosti i pravoslavne vere, u romanu se ističu mesta gde se bogata avlija oca Spire i sav životinjski svet u njoj poredi sa Nojevim kovčegom, te se ističe i da petao ,,kao kakav jakobinac sa svojom crvenom kapom“, živi u okruženju brojnih kokošaka, te sve to poprima obris ,,prave mormonske familije“. Takođe, i čuveni patak pop-Spirin, koji se ,,od nesrećne ljubavne čežnje već osušio kao kakav provansalski trubadur“, poređen je imagološki, jer je njegovu obest i polnu nesputanost, zbog koje je kuća na loš glas izašla, sam sveštenik, ljut na ponašanje potentnog plovana, poredio sa Turcima Agarjanima. U likove životinja-stranaca, uklapaju se i za selo potpuno netipični pas gospođice Gabrijele, nazvan po svojoj rasi Pinčika, i njen mačak, nazvan na maternjem jeziku gazdaričinom, her Kater, ali ipak sasvim balkanskog mačijeg mentaliteta. Pored toga, Nića Bokter govori Peri Tocilovu da je zaklao dva svinjčeta ,,debela k’o Englezi“, a u priči koja se pred kućama naveče na selu prepričavala, izneta je čitava jedna istorija iz daleke zemlje koja je imala sa životinjskom najezdom probleme biblijskih razmera, ali ih je rešila kao u čuvenoj priči o frulašu iz Hamelina. Banatski paori prilagodili su svojoj toponimiji siže, te izneli ovakvu verziju priče:
,,o skakavcima i pacovima i o Talijanima majstorima što imaju nekakvu svirajku pa umeju njome da ih izvabe iz sviju kuća i ambarova, pa ih izvedu za sobom, a pacovi trče k’o na dâću za njima, a majstori jednako sviraju pa ih izvedu čak iza varoši do velike bare ili na Tisu, a pacovi sve jedan preko drugoga, pa k’o ljudi skaču u baru ili u Tisu“ (Sremac 1972b: 147).
Takođe, pred kućama se pričalo i o stalnoj temi u srpskom narodu, velikom i bratskom narodu ruskom i njegovim srboljubivim pravoslavnim vladarima:
,,Pred drugom kućom opet pripovedali o Rusima. Jedan pripoveda kako su Rusi najveće carstvo, i kako sa svakim ratuju i svakoga tuku u ratu; a bog im pomaže jer drže sve poste, pa poste i na sami drugi dan Božića, ako se, to jest, strefi da padne u sredu ili u petak. Dok je leto, oni hoće nešto i da otrpe, pa ćute, ali tuve sve, i čekaju zimu, jer su, kažu, leti mlitavi, a kad zasvira severac i zaokupi mećava, a njima tek onda dođe prava njihova snaga, pa se onda njihov car samo prekrsti sa tri prsta k’o i mi, pa baci kapu od sebe, pa zapita druge careve od druge vere (jer on je srpske vere): – Ko ’oće da se bijemo? Evo, tu sam, nek mi izađe! A oni ćute k’o miševi“ (Sremac 1972b: 147).
Kao najneverovatnija priča, pripovedao se uspeh jednog Srbina iz Banata u dalekom svetu, koji je planetu nemerljivo zadužio, spašavajući i konstelaciju na nebu i prirodno noćno osvetljenje koje na Zemlji i danas uživamo:
,,Pred petom se kućom opet skupili oko jednoga koji se onomadne vratio iz Bečkereka – kamo je odvezao bio neke Čivute, grošićare žitarske – i koji im je pripovedao mnogo novih i čudnovatih stvari. Pripovedao im je kako je u Bečkereku slušao i čuo od jednoga gospodara koji je mnogo knjiga pročitao, a i sad jošjednako povazdan čita sve novine, kako su se tu skoro, lane ili onomlane, neki ljudi, čak tamo preko mora u Americi, spremali da pucaju iz topa na mesec. Pa već i izračunali lepo sve kredom: koliki treba da je top, koliko tane, a koliko baruta i do kog termina treba da stigne tamo tane i da tresne o mesec. Pa baš taman kad su već hteli da pripale top, seti se jedan Banaćanin, baš će biti da je bio iz Iđoša, koji se tu strefio, pa skine šešir i mane rukom i kaže: – Molim lepo, kaže, gospodari! Sad vi ’oćete, napriliku kásti, onako, k’o ljudi, da opalite na onaj mesec gore. To je sve lepo i krasno i fajn, veli Iđošanin, ali je l’ vam palo na um šta će biti ondakana od naši ušiju kad ovaj top rikne k’o sto magaraca; ta neće tu ostati čitava uveta odavde sve do Iđoša! Aj, jeste l’ to promislili?! A posle, neka, veli, đavo nosi i naše uši…. ni magarac se, kaže, nije proslavio sa onolikim njegovim… Al’ šta ćemo brez mesečine? Šta ga će tu štaloga probiveni’ i konja pokrađeni’ biti, kad još i pored mesečine, pa jedva da sačuvaš vranca od rđavi’ ljudi! Aj, to ja vas pitam?
A oni se, vele, uhvatili svaki za svoje uši, pa zinuli, pa se zamislili, a posle ga pitali: – A odakle si ti, prijatelju?Aon kaže: – Ja sam iz Iđoša! – Iz Iđoša?, pitaju oni. – Baš iz Iđoša! – A di je to? – Ta Iđoš, kaže on, zar Iđoš ne znate?! Ta između Sajana i Kikinde, al’ ja nisam diškrećanin! – E, fala ti, kažu mu oni, i za naše uši i za mesečinu. Nećemo pucati; samo šteta što smo se toliko istrošili!… A dobro si kaz’o otkud ti samo pade na pamet to? A čuli smo, kažu oni, da su svi Iđošani na tvoju vormu pametni! A, baš ti fala! – I tako od oto doba, pripoveda onaj dalje, kad si tamo, samo kaži da s’ iz Iđoša, pa ne beri brige; jerbo su Banaćani spasli svetu mesečinu, i mesec ostao na starom svom mestu.Itako odonda je svaki Iđošanin fraj na skeli i na ćupriji i svud, i ne mora imati pasoš kad kupuje barut za čvorke i zečeve, i ne mora da puši trafiku, niti mu iko traži pasoš kad prodaje konje. To je iđoško pravo odondak. Tako onaj pripoveda, a oni oko njega zinuli pa slušaju; poneki još četvrt sata ostao sa ražjapljenim ustima od čuda, sve dok mu nisu kazali da zaklopi usta i da ide spavati. Tako se, eto, jedan naš Banaćanin u dalekom svetu pročuo, a Iđošanima obećano jedno zvono od onoga topa“ (Sremac 1972b: 150).
Poput seljaka, i sveštena lica su, dok su još bili u ljubavi, razgovarali, između ostaloga, i o svojim geopolitičkim predviđanjima:
,,Zapamtio sam dobro, kad god je tako rodna godina bila i jeftina bila ’rana, uvek je bilo rata. Sad kako je, to ja ne znam! Valjda i ti carevi pobesne k’o i paori. Al’ videćete samo da će Baćuška zaokupiti!… Biće, drž’ ne daj! – Bome, ako se umeša onaj naš sjeverni stric, biće povuci potegni; svi su izgledi za to. I ja isto tako šacujem, potvrđuje pop Spira. – Eno gledam samo na asentirungu: kakve ti ne uzimaju u vojsku. Čisto vele: daj samo nek je više kanonenfutera! Sad im je svaka žgeba i navrta dobra; nema više untauglih! Eno i Perin onaj mucalo, nema prednja dva zuba, a ne ume sekser krajcara da izračuna, pa i on ost’o u katanama. Ne valja, ništa ne valja! Biće, što rekli naši stari, krvoprolitija nekog, biće, biće!“ (Sremac 1972b: 102).
Predviđanja banatskih sveštenika ispostavila su se – doduše, sa izvesnim vremenskim razmakom od trenutka samog izricanja, ali – tačnima. U Dnevniku o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog, u ogromnoj klanici nastaloj na frontu na kojem su upravo mobilisani, između ostalih, i zavičajni sunarodnici oca Spiridona i oca Kirila, na tabli na krevetu neimenovanog junaka-sumatrasite, pored svih imena, stoji upravo i zloslutna reč koju je upotrebio Sremac u svom delu, a koja je opisala vrednost čoveka u Velikom ratu: ,,A nad mojom posteljom stajaše tablica pod raspe- ćem sa crnom brojanicom, i na njoj beše, kao od šale, od veselih drugova napisano nemački: Name Petar Raitch Charge: Stellenloses Kanonenfutter (kurziv S. O.) Religion: gr-ort Stand: ledig Alter. 23 Beruf. K“nigsmord Diagnose: Tuberkulosis“ (Miloš Crnjan – ski, Dnevnik o Čarnojeviću i druga proza, Nolit, Beograd, 1983: 45).
U opširnoj i interesantnoj slici života u naoko mirnoj panonskoj ravnici u devetnaestom veku, Stevan Sremac je i likovima stranaca predstavio u potpunosti svo bogatstvo i jedinstvenost ovoga podneblja. Kroz likove strankinja i stranca, sa kojima Srbi žive zajedno, ali i o kojima imaju i – najčešće opravdane – humorne primedbe, prikazano je da tek suživot ispunjava svakodnevicu događajima koji mu daju srž i suštinu. Upareni kao i lokalni srpski živalj, u ovome romanu se i ljudi drugih narodnosti pojavljuju u dvostrukim manifestacijama svoje istovetnosti. Mađarske sluškinjeŽuža i Erža, njihovi oficirski udvarači Zatraceni i Šecko-
Jedno, nemačke seoske torokuše frau Gabrijela i Cvečkenmajerka, uvek su dva pola jednog istog tipa, i uvek tek zajedno, kao i sveštenici i njihove supruge, čine jedan gotov lik, predstavljajući detaljno tip karakterističan za vreme i podneblje.
Humor kao osnovna crta koja odvaja npr. srpske žene od nemačkih, ne štedi ni jednu naciju, niti profesiju u ravnici stereotipizacije epohe. Istim smehom kojim se dobrodušno podsmeva i srpskom narodu tokom cele knjige, Sremac se smeje i njegovim susedima, ističući da upravo tako, u toj poziciji, ni u banatskom selu ne pravi nacionalne razlike u prikazu palanačkog mentaliteta. Ipak, u ovome delu određenom dvostrukošću gotovo svih likova, Sremčevi protagonisti imaju još jednu dvostruku manifestaciju: prelaze iz pozicije objekta u subjekat, jer ,,objekti se ne smeju – smeh počinje tamo gde prestajke objekt“ (Radomir Konstantinović, Filosofija palanke, Otkrovenje, Beograd, 2004, 18). U delu u kojem smeh i među likovima u radnji, kao i među posmatračima radnje na seoskom sokaku odjekuje tokom gotovo celog romana, ,,ismejani se smeje istim smehom kojim se njemu smeju“ (isto), prelazeći tako u poziciju subjekta. Celo roman, cela proširena i nadograđena anegdota, nastaje i raste upravo zbog te internacionalne smene pozicija smejača i ismejanih, na kojoj se roman gradi, i pri kojoj se čitaoci, kao i autor, smeju i srpskim popovima, i nemačkim šnajderkama. Internacionalizam Sremčevog humora opravdava i njegovu afirmaciju suživota u njegovom zavičaju, koju upravo najglasnije potvrđuje smeh koji ne zna za nacionalne razlike, već samo za ono što u njima može da posluži za dobrodušan, nezloban smeh. Ipak, i dok su svi spremni da se bez ikakve loše primisli nasmeju i najobičnijim, i najkrupnijim događajima u životu svojih suseljana, u ovom prepletu Srba sa ostalima i Banatu, kao zaključak može da stoji pop Spirin rezime njegove situaciju u kojoj mu je tek najbliži zaista aktivno i pomogao, a koji glasi ,,Teško svome bez svoga!“.
Svojim veštim književnim oblikovanjem stvarnosti, Stevan Sremac uspeo je da se, menjajući sredine, u suštini sam ne menja. Oplemenjen novim saznanjima i književnom građom, gradio je vešto likove i tipove kojima je u svakoj datoj sredini prikazivao posebnosti i opštosti vremena i mesta u kojem je delo smešteno. U svojoj humorističkoj slici sveta, bilo da je pisao o rodnoj vojvođanskoj ravnici, srpskim devetnaestovekovnim palankama ili prestonom Beogradu i, na koncu, o Nišu, ukazivao je na različito i bitno, na ono što bi običnom posmatraču i prosečnom pripovedaču bez sumnje promaklo. Kao autor velikog broja dela koji su svojom tematikom pokrili velik deo srpskoga prostora, uspeo je da se u svakoj sredini snađe kao u vlastitoj, i da ostavi u svojim delim trajna i vredna humorna svedočanstva o životu Srba i njihovih suseda i sugrađana u devetnaestom veku.
Dajući za svoje vreme detaljan i iscrpan prikaz svih naroda u svom okruženju, Stevan Sremac favorizovao je Srbe, ističući srpske vrline u odnosu na mane drugih, stranih i drugačijih. Ipak, ni kritika drugih nije otišla u neukusnu meru, jer je bila vođena, pre svega, zapažanjem razlika u svojstvu njihove humorne interpretacije. Etnički humor potpomognut je i u ono doba opšte prihvaćenim stereotipima, koji se ni do danas nisu mnogo menjali, a čije se mesto u našem shvatanju sveta samo produbilo. Pojedine zablude, pre svega o našoj superiornosti i nadmoći, jednake su bile i pre više vekova, kao i danas što su, a bile su, i ostaju, odlična podloga za stvaranje humornih scena i prikaza, koji, ako ne žele već da pouče, mogu da ukažu, kroz smeh, na pojedine lako popravljive mane, koje se, gledane strogim i na humor ne priviklim okom, na prvi pogled ne primećuju.
Humor Stevana Sremca, rekontekstualizovan i reaktuelizovan, uspeva da iz njegovih klasičnih dela poruči novu poruku. Sagledan kroz vizuru modernog čoveka i društva, Sremčev humor stoji rame uz rame, ili čak ispred humora modernih stvaralaca. Zbog toga, moderniji pristup čitanju dela Stevana Sremca, sa obraćanjem pažnje na likove koji u prvi mah ne predstavljaju glavne u romanima, ali se preko njih i glavni likovi do svojih krajnjih crta karaktera formiraju, može biti putokaz za učitavanje mnogih novih i zanimljivih detalja i asocijacija. Prateći kroz likove stranaca u njegovim romanima Sremčev humoristički prosede, vidimo komiku, grotesku, parodiju, ironiju, poređenja, metafore, hiperbole i gradacije, koje u vremenu kada su napisane stoje kao jedna misao, a koje u modernom dobu, praćenom drugačijim značenjima, ne gube na vrednosti, nego samo potvrđuju veliki značaj i visoke domete dela Stevana Sremca.
(Predavanje održano u okviru programa Srpskog kulturnog centra Stevan Sremac u Senti, u Staroj srpskoj školi, u porti hrama Sv. arhanđela Mihaila, povodom 170. godišnjice rođenja Stevana Sremca, 14. novembra 2025. godine)
Izvor: Nova Zora
