Piše: Jovan Delić
Sedam soneta Mirka Korolije u ciklusu „Srpske Crkve i Manastiri“ smatramo zaboravljenim pretečom briljantnog ciklusa „Hodočašća“ Vaska Pope.
Nije nam poznato da je neko u našoj, a ni u stranoj poeziji ispjevao ovako tematski usmjeren sonetni ciklus.
Spoj soneta sa crkvenom tematikom je neobičan i inovativan. Zbog svega toga ovaj Korolijin ciklus smatramo književnoistorijski i istorijskopoetički izuzetno značajnim, predragocjenim. A o njemu nije mnogo pisano niti je isticana bilo kakva njegova vrijednost ili značaj. Usuđujemo se da ga istaknemo devedeset godina poslije pjesnikove smrti. Za to je zaslužan Vasko Popa. Poslije njegovog ciklusa „Hodočašća“ drugačije se čita Korolijin ciklus; individualni talenat snažno utiče na čitanje tradicije.
Nama je ubjedljivo najdraža i najbliža završna pjesma Korolijinog ciklusa – „Ljubostinja“. Smatramo je izuzetnom.
Sonet počinje obraćanjem carici Milici i spomenom na njenu kćerku Oliveru i njene tužne suze. Olivera je data Bajazitu zarad mira i kakvog-takvog opstanka Srbije. Glas lirskog subjekta je u prvom licu množine – lirsko mi – glas naroda i pjesnikovog naraštaja. Korolija je istančano osjećao tragičan položaj žene u istorijski dramatičnom vremenu (vidjeti „Himnu ljubama“), što se vidi i iz prvoga katrena ovoga soneta:
Carice, puni ponosa i vere
mi ćemo jednom tvome grobu doći,
okajav suze tužne Olivere
ižljubićemo tvoje svetle moći.
Olivera je svojevrsna žrtva i nju je svjesno žrtvovala majka – carica Milica – koja, ne samo zbog te žrtve, nije mogla biti srećna. Ali ona je u očima pjesničkog subjekta svetica zbog ukupne svoje porodične tragedije i narodnog poloma, koji je nosila na svojim ženskim plećima. Kolektivni lirski subjekt, „pun ponosa i vere“, obećava posjetu caričinom svetom grobu, uz celivanje njenih svetih moštiju i uz okajanje suza „tužne Olivere“. Majka i kćerka su velike po svojoj nesreći i po svojoj žrtvi.
Kolektivni lirski subjekt dolazi krvav od pobjeda i od pogibije pa tu krv, svoju i tuđu, sa rana, ruku i oružja, sa duše, mora ritualno da očisti i spere. A za pranje krvi potrebna je čitava nacionalna rijeka – plava Morava – kako bi, poslije šest vjekova, jedne noći, taj kolektivni lirski subjekt pronašao novu, istinsku i bezmjernu ljubav, i očišćen mogao da se moli nebu i Bogu:
Morava plava krv će s nas da spere.
I posle šest vekova jedne noći,
s ljubavlju novom istinskom, bez mere,
tu ćemo nebu moliti se moći.
Ni u jednom od svojih sedam soneta Korolija nije tako majstorski udesio „sonetni zglob“ kao ovdje. Oba terceta čine cjelinu i pripremaju čudesnu i neočekivanu poentu. Ljubav prema Bogu i ljubav prema voljenom čovjeku podudaraju se i poistovjećuju – obje ljubavi su svete. Na mjestu gdje je Miličin otac molio svoga Boga sa kćerkom, i gdje je kćerka prvi put ugledala svoga suđenika Lazara, Milica je, „na spomen pogleda prvoga“, podigla crkvu Ljubostinju. Značenje imena te crkve, prevod toga imena – Od ljubavi Stena – poenta je ove pjesme, iznenadna, izuzetna, briljantna, pravi raritet:
Tu, gde Jug-Bogdan moljaše svog Boga
S tobom, i gde si mlada, zanesena,
Lazara svoga prvog puta srela;I gde na spomen pogleda prvoga
Bogomolju si digla, što se bela
Još i sad zove od Ljubavi Stena.
Ono što je sveti Petar među apostolima – stijena, kamen vjere – to je Ljubostinja među crkvama – Od Ljubavi Stena; od ljubavi i prema Bogu, i prema Lazaru. Tu su, u toj Stijeni, ljubavi spojene i poistovjećene.
Briljantna pjesma; vrhunski sonet u slavu božanske i ljudske ljubavi, nebeske i zemaljske. Poenta tako čudesno pronađena u imenu; ime-poenta Od Ljubavi Stena, Ljubostinja.
Pun sonet, izgleda, ipak ne može bez velike ljubavi. Ni bez majstorstva.
Izvor: Novosti
