Piše: Ramzi Barud
Prevod: Žurnal
Problem s političkom analizom je što joj često nedostaje istorijska perspektiva i što je uglavnom ograničena na nedavne događaje.
Trenutna analiza izraelskog rata protiv Gaze je žrtva ovakvog uskog razmišljanja. Sporazum o prekidu vatre, koji su potpisale palestinske grupe i Izrael uz posredovanje Egipta, Katara i SAD u Dohi 15. januara, jedan je od primjera.
Neki analitičari, uključujući mnoge iz regiona, insistiraju na tome da rezultate rata tumače kao direktnu posljedicu političke dinamike u Izraelu. Oni tvrde da je glavni razlog što Izrael nije uspio da postigne svoje proglašene i neprorašene ratne ciljeve — naime, potpunu „bezbjednosnu kontrolu“ nad Gazom i etničko čišćenje njenog stanovništva — upravo politička kriza u Izraelu.
Međutim, ova analiza pretpostavlja da je odluka o tome da li će rat započeti ili ne potpuno u rukama Izraela. Nastavlja se uzdizanje uloge Izraela kao jedinog subjekta sposobnog da oblikuje političke ishode u regionu, čak i kada ti ishodi nisu u korist Izraela.
Druga grupa analitičara u potpunosti se fokusira na američki faktor, tvrdeći da je odluka o okončanju rata na kraju ležala u rukama Bijele kuće. Nedugo nakon što je prekid vatre zvanično proglašen u Gazi, jedan panarapski TV kanal upitao je grupu stručnjaka da li zasluge za navodno „pritiskanje Izraela“ da prihvati prekid vatre pripadaju Bajdenovoj ili Trampovoj administraciji.
Neki tvrde da je upravo Trampov izaslanik u Izraelu, Stiv Vitkof, uskratio izraelskom premijeru Benjaminu Netanijahuu bilo kakav manevarski prostor, primoravši ga, iako nevoljno, da prihvati uslove sporazuma o prekidu vatre.
Mirko Dautović, ekspert za međunarodne odnose: Plaši me haos koji se širi svijetom
Drugi odgovaraju tvrdeći da je sporazum prvobitno predstavila Bajdenova administracija. Oni ističu da je navodno aktivna Bajdenova diplomatija na kraju dovela do prekida vatre.
Ova druga grupa ne uzima u obzir da je upravo Bajdenova bezuslovna podrška Izraelu održala rat. Stalno odbijanje poziva na prekid vatre od strane njegovog izaslanika u UN-u u Savjetu bezbjednosti učinilo je međunarodne napore da se rat zaustavi irelevantnim.
Prva grupa, s druge strane, zanemaruje činjenicu da je izraelsko društvo već bilo na ivici raspada. Rat protiv Gaze pokazao se kao neodrživ i neizvojiv. To znači da je, bez obzira na to da li je Tramp vršio pritisak na Netanijahua ili ne, ishod rata već bio zapečaćen. Nastavak rata značio bi raspad izraelskog društva.
Na palestinskoj strani, neke analize — povezane sa jednom ili drugom frakcijom — eksploatišu ishod rata radi političke koristi. Ovakav način razmišljanja je krajnje neosjetljiv i mora biti u potpunosti odbačen.
Takođe, postoje oni koji žele da igraju ulogu u obnovi Gaze kako bi stekli političku i finansijsku korist i povećali svoj uticaj. Ovo je sraman stav, imajući u vidu potpuno uništenje Gaze i hitnu potrebu da se iz ruševina izvuku hiljade tijela, kao i da se izliječe ranjeni i pomogne čitavom stanovništvu.
Jedna stvar koju sve ove analize zanemaruju jeste da je Izrael doživio neuspjeh u Gazi jer je stanovništvo Gaze pokazalo nesalomivu volju. Ovakve činjenice često se zanemaruju u mejnstrim političkim raspravama koje uglavnom prate elitističku liniju. Ta linija je u potpunosti odvojena od svakodnevnih borbi i kolektivnih izbora običnih ljudi, čak i kada ti ljudi ostvare izuzetne podvige.
Istorija Gaze je istovremeno priča o boli i ponosu. Ona seže do drevnih civilizacija i uključuje veliku otpornost protiv invazija, kao što je tromjesečna opsada Aleksandra Velikog i njegove makedonske vojske 332. godine prije nove ere.
Tada su stanovnici Gaze odolijevali i izdržavali mjesecima, sve dok njihov vođa Batis nije bio zarobljen, mučen do smrti, a grad opljačkan.
Ova legendarna otpornost i sumud (istrajnost) pokazali su se ključnim u brojnim drugim bitkama protiv stranih osvajača, uključujući otpor Napoleonovoj vojsci 1799. godine.
Čak i ako neki od trenutnih stanovnika Gaze nisu svjesni te istorije, oni su njen direktan proizvod. Iz ove perspektive, ni izraelska politička dinamika, ni promjena američke administracije, niti bilo koji drugi faktor nije od značaja.
Ovo je poznato kao „duga istorija“ ili longue durée. Daleko od toga da je samo akademski koncept, duga tradicija otpora protiv nepravde oblikovala je kolektivni mentalitet palestinskog stanovništva u Gazi tokom godina. Kako drugačije objasniti kako je jedna mala, izolovana i siromašna populacija, koja živi na tako malom dijelu zemlje, uspjela da izdrži snagu vatrenog oružja ekvivalentnu mnogim nuklearnim bombama?
Rat se završio zato što je Gaza izdržala — ne zbog dobrote nekog američkog predsjednika. Ključno je da ovaj stav ističemo iznova i iznova, umjesto što tražimo neodređene i iracionalne odgovore.
Malo je važno kako definišemo pobjedu i poraz za narod koji i dalje trpi posljedice istrjebljivačkog rata. Ipak, važno je prepoznati da su Palestinci u Gazi istrajali, uprkos ogromnim gubicima, i odnijeli pobjedu. Ovo se može pripisati samo njima — narodu koji je istorijski dokazao da je nesalomiv. Ta istina, ukorijenjena u „dugoj istoriji“, ostaje važeća i danas.
Ramzi Barud je novinar i urednik The Palestine Chronicle. Autor je pet knjiga, od kojih je najnovija “These Chains Will Be Broken: Palestinian Stories of Struggle and Defiance in Israeli Prisons” (Clarity Press, Atlanta). Dr. Barud je viši istraživač bez stalnog prebivališta u Centru za islamska i globalna pitanja (CIGA) na Istanbulskom univerzitetu Zaim (IZU). Njegov zvanični sajt je www.ramzybaroud.net.
Izvor: RamzyBaroud.net
