Piše: Vesna Cakeljić
Beogradski filmski festival nas je obradovao novom adaptacijom Kamijevog „Stranca” (1942), koju je prošle godine realizovao Fransoa Ozon. Film je nedavno osvojio tri glavne nagrade na 31. dodeli „Prix Lumières”: za najbolji film, najboljeg glumca (Benžamen Voazen) i najbolju fotografiju (Manuel Dakos). Ova crno-bela drama, koja već ima milion gledalaca u Francuskoj, takođe je dobila četiri nominacije za „Sezara” 2026. Reditelj je napravio film koji će se pamtiti. Imao je petlju da se uhvati ukoštac sa jednim od najslavnijih romana francuske i svetske književnosti, remek-delom koje smo svi pročitali, barem kao školsku lektiru. Pamtimo incipit te kratke, ali moćne knjige: „Danas je mama umrla. Ili možda juče, ne znam.”
Ovo izgovara Merso, mladi i ćutljivi činovnik u francuskom Alžiru krajem tridesetih. Primivši telegram o majčinoj smrti u staračkom domu, putuje na sahranu, gde ne pokazuje nikakve emocije. Sutradan se vraća rutini: ide na kupanje, gde započinje vezu sa Marijom, zajedno odlaze u bioskop, zatim vode ljubav. Mersoovu svakodnevicu narušava komšija Remon Sentes postepeno ga uvlačeći u spor sa braćom svoje ljubavnice Džemile, koju je izmlatio. Vrelog letnjeg dana na plaži, nakon spleta okolnosti i pod zaslepljujućim suncem, Merso puca u jednog od braće i ubije ga. Na kraju dugog sudskog procesa osuđen je na smrt giljotinom.
Kao što znamo, nobelovac Kami je Alžirac, potomak francuskih i španskih imigranata koji su u 19. veku došli u ovu mediteransku zemlju trbuhom za kruhom. Tokom oslobodilačkog rata (1954–1962), protiveći se punoj nezavisnosti i zamišljajući pomireni Alžir gde bi evropski naseljenici i domoroci (Berberi, Kabilci, Arapi) živeli u zajedničkoj domovini, Kami se nalazio u poziciji stalnog „nesporazuma”. Osudio je torturu koju je vršila francuska vojska i terorizam FLN-a. Protestovao je protiv politike aparthejda prema severnoafričkim muslimanima, ali i protiv karikaturalnog prikazivanja kolonista kao eksploatatora, braneći i prognane španske antifašiste i žrtve staljinizma. Poginuo je 1960. u automobilskoj nesreći, dve godine pre masovnog egzodusa kolonista iz Alžira. Iako se nakon Drugog svetskog rata definitivno nastanio u Francuskoj, Kami je večito u srcu nosio Alžir, kao izvor sreće i bola, sveprisutan u njegovom književnom i filozofskom delu.
Verni naraciji
O romanu „Stranac” je napisao: „Samo sam želeo da kažem da je junak knjige osuđen zato što ne igra igru. U tom smislu, on je stranac za društvo u kojem živi; luta na marginama, u predgrađima privatnog života, usamljen, senzualan.” U svetlu piščevog ambivalentnog stava prema statusu Alžira i razlaza sa egzistencijalistima i Sartrom, sva je prilika da se i autor osećao pomalo strancem. Uspeo je da stvori u liku Mersoa otelotvorenje savremenog čoveka u svetu koji ne zadovoljava njegovu potrebu za smislom, poručujući nam da ne bežimo od stvarnosti i spoznaje da ćemo svi umreti, nego da to prihvatimo sa lucidnošću i živimo život intenzivno uprkos odsustvu njegovog transcendentnog značenja.
Kamijev roman je toliko savršen da je svaka filmska adaptacija veliki izazov. Ozon se neplanirano upustio u ovaj poduhvat, ne praveći veće iskorake kao ni njegov prethodnik Lukino Viskonti („Lo straniero”, 1967). Obojica su ostali verni narativnoj strukturi Kamijevog dela, sa izuzetkom prve sekvence, koja u oba filma nagoveštava kraj romana. Obojici su bile vezane ruke, naročito Viskontiju, i to od Kamijeve udovice. Pošto je tekst napisan u prvom licu i prošlom vremenu, što mu daje melanholičnu notu kao u pričama američkog noara, Viskonti delimično koristi glasovnu naraciju (voiceover), dok Ozon naglašava kamijevsku melanholiju crno-belom tehnikom.
Čuveni italijanski reditelj je poznat po književnim adaptacijama: neorealistički debi „Opsesija”, prema romanu „Poštar uvek zvoni dvaput” Džejmsa M. Kejna; „Bele noći”, ekranizacija pripovetke Dostojevskog; „Gepard”, po romanu Tomazija di Lampeduze; „Smrt u Veneciji”, vizuelno raskošna interpretacija novele Tomasa Mana, i druge. Sve su imale uspeha, osim „Stranca”, kome je kritika zamerala zrelije godine Marčela Mastrojanija u ulozi Mersoa, glumčev govor na italijanskom i to što adaptacija više naglašava društvenu marginalnost lika nego njegovu metafizičku dimenziju.
Nakon ponovnog gledanja Viskontijevog filma, stekla sam utisak da je nepravedno potcenjen i da ima neke prednosti u odnosu na Ozonov. Sniman je u Alžiru, što mu daje autentičnost; uspešno prikazuje sunčano mediteransko okruženje, posebno kroz slike nesnosne vrućine, ključnog elementa romana, i graški znoja na čelima protagonista. Kod Ozona ta dimenzija gotovo nedostaje; sve je estetizovano do perfekcije kroz igre svetlosti i senke, ukratko, prelepo, a kolonizovani Alžir bi mi više delovao kao Sen Trope pedesetih da nije table u bioskopu na kojoj piše: „Domorocima nije dozvoljen pristup…”
Ozon je, međutim, dao reč domorocima i u tome odstupio od Kamijevog teksta. Pomenuta Džemila pojavljuje se u sudnici i žali se Mariji da u celom procesu niko nije pominjao njenog ubijenog brata. Suđenje se fokusira isključivo na Mersoa i njegov čin, koji je svedocima nerazumljiv. U poslednjoj sceni filma vidimo Džemilu na bratovom grobu. Na ploči piše ime. Poput Kamela Dauda, koji je u romanu „Merso, kontraistraga” Arapinu dao ime, odnosno identitet, to je uradio i Ozon. U odjavnu špicu filma stavio je pesmu „Killing an Arab” grupe „The Cure”, koja je bila pogrešno shvaćena i preuzeta od ekstremista, a zapravo je interpretacija Kamijevog romana.
Zašto nas ovaj roman i danas fascinira
Merso je stranac svetu, ne ponaša se poput drugih, ne oplakuje majku na sahrani, a ni posle, na bdenju pored pokojne majke zadrema, kada mu devojka kaže „volim te”, ne odgovara konvencionalnim „i ja tebe”, nego nakon dvoumljenja kaže da je verovatno ne voli, što mnogo kasnije nalazimo u hitu Serža Genzbura „Volim te, ni ja tebe”. Na sudu ne izražava kajanje, nego ravnodušnost. Zato je osuđen, a ne zbog ubistva Arapina; zato je isključen iz društva normalnih ljudi. U stvari, njegova ravnodušnost je proistekla iz sukoba čovekove potrebe za smislom i iracionalne tišine univerzuma. Pošto nema odgovora, sve je svejedno. Merso nije neosetljiv kao što se čini. Ovo je najviše izraženo kod Ozona u dramatičnoj sceni razgovora sa ispovednikom u tamnici, pred kraj filma.
Iz egzistencijalne perspektive, Kamijeve vrednosti su zamišljene kao izraz neophodne solidarnosti među ljudskim bićima pred tragičnom sudbinom osuđenih na smrt, koju svi delimo. U eseju „Mit o Sizifu”, objavljenom 1942, kad i „Stranac”, autor tumači grčki mit kao metaforu ljudske egzistencije, definišući Sizifa kao „heroja apsurda”. Iako osuđen od bogova na večno guranje kamena na vrh planine, koji zatim padne u podnožje, sećanje na zemaljski život, prilikom silaska po kamen, oslobađa Sizifa omogućavajući mu da prihvati svoju sudbinu i pronađe smisao u pobuni. Kami povezuje Sizifovu sudbinu sa modernim čovekom koji svakodnevno obavlja monotone, ponavljajuće poslove. Tome suprotstavlja mogućnost sreće u sitnim zadovoljstvima. Kao što je prikazano u Ozonovom filmu, takvih trenutaka ima mnogo: druženje sa prijateljima, pušenje, čaša dobrog vina u restoranu, plivanje, telesno zadovoljstvo u seksu itd. Treba živeti uprkos apsurdu, poručuje nam Kami.
Danas je „Stranac” uznemirujuće aktuelan i relevantan. Pred težinom života i globalnih kriza i sami se predajemo ravnodušnosti i rutini. Nosimo maske kao na društvenim mrežama, poput profilnih slika generisanih alatima veštačke inteligencije. Umesto da se pitamo šta zaista osećamo, radije se prilagođavamo onome što svet očekuje od nas. Fizički smo prisutni, emotivno odsutni. Time stvaramo lažni život i postajemo stranci sami sebi. U polemikama pretvaramo sagovornika u neprijatelja odbijajući da priznamo složenost njegovog stava; žrtvujemo dijalog i nijanse u korist manihejske vizije, gde se drugi demonizuje umesto da se sluša, kaže Kami u jednom tekstu. Na šta vas ovo podseća? U doba stalnog pritiska da se pokažu emocije, što ide dotle da je mladima nedavno u gorućem restoranu Kran-Montane bilo važnije da prave selfiji sa plafonom u plamenu nego da spasavaju sopstveni život, teme kojima se bavi Kami: osećanje stranosti u svetu, suočavanje sa ogoljenom istinom postojanja, pobuna, sloboda i pravda, izuzetno su privlačne. Njegov Merso je čovek koji odbija da laže o svojim osećanjima, otelotvorujući oblik radikalne iskrenosti koja prkosi društvenim konvencijama, što je u skladu sa savremenim individualizmom. Kamijevo i Ozonovo delo nude dragocene uvide u razumevanje moderne otuđenosti i egzistencijalnih pitanja naše hiperkonektovane civilizacije, često ispražnjene od smisla.
Izvor: Magazin Politika
