Piše: Milorad Durutović
Fridrih Niče je proglasio smrt Boga. Rolan Bart je proglasio smrt autora. Danas, u eri postistine, izgleda da je sahranjena i sama istina.
Čovjek novog doba ima paradoksalnu potrebu: da sahranjuje najveće vrijednosti, da bi ih, čim shvati da bez njih ipak ne može, ponovo oživio; a to, osim što pokazuje krhkost ambicije da se novim „čudima“ izbace iz upotrebe temelji starog svijeta, djeluje i pomalo groteskno. Spomenici se dižu non-stop. Jer ništa više ne umije ili ne smije da ostane mrtvo, a ni sveto!
Slično se, samo u jednom prizemnijem registru, dešava i kod nas. Sa svakom novom vlašću dižu se novi spomenici; sa svakom narednom ‒ oni prethodni se bilo prećutno, bilo otvoreno potiskuju, zaobilaze ili „nadograđuju“ novima. Uvijek se može sagraditi veći i ljepši, ili prosto drugačiji spomenik. „Veći grob za novu smrt“, kako bi rekao Duško Radović. Kao da se, po nekoj neobjašnjivoj nužnosti ili kolektivnoj psihozi, sve mora iznova sahraniti i iznova „oživjeti“.
Zašto se, dakle, podižu spomenici? Očigledno ne zbog pamćenja, već zbog sadašnjosti koja želi da upravlja, da kontroliše prošlost. Politički gledano, lakše je vladati interpretacijom onoga što je bilo, negoli podizanjem kvaliteta onoga što jeste. Otuda i taj neobični psiho-ritam: ništa se ne ruši do kraja, ali se ništa ne ostavlja na miru, jer svemu se može dodati nova upotrebna vrijednost, novo značenje, nova svrha, izdati nova „boravišna dozvola“.
Ako postoji slika koja to može preciznije izraziti, onda je to jedna epizoda iz Vremena čuda Borislava Pekića.
Milorad Durutović: Između svetog i profanog – „Kosovski ciklus“ Nikole Zavišića
Lazara iz Vitanije suprotstavljene ideološko-religijske strane ubijaju i vaskrsavaju više puta ‒ jedni da dokažu da ima vaskrsenja, drugi da dokažu da ga nema. Ali ni jedni ni drugi to ne čine zbog smrti, niti zbog vaskrsenja. Čine to da bi, upravljajući životom i smrću, potvrdili sopstvenu moć. Glasom Egle, junakinje iz jedne druge priče iz iste Pekićeve knjige, slično se zapaža:
„prilikom linča nečisti i čisti, ma koliko im je stalo do razlikovanja i razdvajanja, uvek se služe istim kamenjem“.
Pekićev Lazar, sveden na puki instrument, postaje gotovo lutka na kojoj se dokazuje suprematija, te u jednom trenutku njegova jedina istinska želja više nije život, već konačna smrt; da jednom za svagda ostane mrtav; da ne bude više vraćan među žive zarad tuđih ambicija. Za njega, nakon više smrti i vaskrsenja, čak i spomenik postaje opasnost. Stoga se njegov odani sluga Hamrije ben Elhanan i obavezuje da će, nakon treće ili četvrte Lazareve smrti, ukrasti njegov leš i daleko od grada ga spaliti na lomači ‒ prije nego što „i apostoli i sinderionski plaćenici ustanove šta se dogodilo“ ‒ da ne ostane ni praha ni pepela za pomen. Ništa što bi moglo poslužiti kao alat ideoloških neimara, od kojih se, izgleda, jedino može sakriti bijegom na nebo.
„Gore, na maloj, već potamneloj visini, još uvek je kružila goluždrava ptičica, odsev Lazareve duše, kao da joj nije dosta zemaljskih muka i da za njima žali“.
U tom prizoru možda se najbolje vidi i logika naših spomenika i njihovih restauratora. Jer, problem nije u tome što se podižu, niti u tome što se kroz njih prošlost doziva. Problem je u tome što ništa ne smije da ostane izvan domašaja volje koja bi da iznova prošlost tumači, prisvoji i preuredi. Kao da ni mrtvi nemaju pravo na mir – na vječni mir, već stalno bivaju vraćani u opticaj, i to ne kao društveni omaž, nego kao sredstvo javne i političke upotrebe.
Izvor: RTNK
