Piše: Nebojša Jevrić
Vraćali smo se iz Kluba književnika Emil (ilustrator moje knjige) i ja (pisac knjige); toga dana smo dobili honorar i krenuli da ga potrošimo. Na Trgu republike nikog. Ni automobila ni ljudi. Prođemo kroz crveno.
Odjednom, iz mraka, izroni milicionar.
Milicionar se ljuljao. Šapka mu nakrivljena. I on je odnekud dolazio. Odakle dolazi milicija? Gde im je košnica?
Tražio je po deset dinara za pretrčavanje. Izvadim sto i dam mu bez reči.
„Ali ja nemam kusur!“
U tom času se ponovo upalilo crveno oko semafora.
Protrčao sam kroz crveno, a Emil za mnom: jednom, drugi put, treći put. I, zadihani, stanemo kod uvaženog druga: „Je li sad u redu?“
„Naravno da je u redu“, rekao je uvaženi drug, skinuo šapku i naklonio se. „Momci, častim još dva pretrčavanja!“
Pretrčali smo još dva puta, a onda svi trojica otišli u pivnicu na Zelenom vencu.
Emil mu napravi portret, a ja poklonim knjigu. Piće plati on. Bila je to dobra kafana.
Kelnerici Beloj stavimo šapku na glavu.
U kafani fajront. Noge stolica su bile podignute prema nebu. Bela je volela Emila. Volela je i mene. I uvaženog druga. I ona popije piće.
Nebojša Jevrić: Tajanstveni nestanak pesnika Jakova Grobarova
Drug se smejao i pretio da će joj zavući pendrek pod suknju. Bili su to pendreci nedemokratski. Trideset centimetara kraći od današnjih, demokratskih. Akcija „pešački je zakon“ me obradovala.
I dan-danas oprezan sam kad prelazim pešački prelaz. Uvek se plašim da ne sretnem uvaženog druga.
Bili smo ludi i verovali smo Timoti Liriju koji je propovedao da ćemo tek kroz ludilo postati pametni.
Nigde se dugo nismo zadržavali.
Ja sam o mestu gde ću spavati te noći razmišljao tek u tri ujutru, a i tada retko.
Posle fajronta u „Belom gradu“ uputimo se kod Deda Jove na gajbu. Nosili flašu sa BB klekovačom koju sam ja kupio u „Dragstoru“.
U „Dragstoru“ sam započeo svoju književnu karijeru.
Drug Pavle (tako se zvao milicionar ili Ćosa kako su ga zvali u njegovom selu) bio je toliko oduševljen da je mogao biti ševljen. Kasnije ga je Koska i stvarno poševila. Tek tri meseca u Beogradu i vrlo mu se dopalo.
I nama se dopadao Beograd. Bio je najbolji grad na svetu. Istina, često nismo imali ni za cigare, ali smo pušili pikavce kapitalce.
„Auh!“, rekao je Ćosa Ker.
„Auh!“, rekla je i Koska i uhvatila ga za pitona. I, držeći ga, odvukla u drugu sobu.
Ubrzo začujemo roktanje i Koskine jektaje.
Mi smo pili iz flaša. Kod Dede nije bilo čaša. Sve su polomili prethodni gosti.
Na zidu naslikan leptir sa ljudskim očima. Na koju god stranu da kreneš, oči su gledale samo u tebe. Naslikao ga je Rajko, student likovne akademije. Delovale su hipnotički. Posle je neko zaklao Rajka u njegovom ateljeu. Ubica nikad nije pronađen.
Svanulo je kad smo pospali. Zaspali su i Koska i milicionar.
Deda Jova je morao da nadoknadi nedostatak alkohola u krvi. Ostao je da pije sam. I bilo mu je dosadno.
A Deda nije volio da pije sam.
Nekadašnji slikar, Jova je skinuo vrata od sobe i napravio od njih skelu. I započeo fresku koju nikad nije završio. Na tim vratima ‒ skeli spavao je Amfi, koji je dolazak milicionara prespavao.
Deda Jova mi doturi flašu s vinjakom.
Vinjaka je bilo u dovoljnim količinama. Ali nedovoljnim za društvo u diplomatskom naselju. Ovde je deset godina bila permanentna žurka.
Deda Jovi valjda bude dosadno te uđe kod Koske i Ćose Kera (tako smo ga prozvali ovde) i obuče njegovu uniformu. Deda je bio visok sto devedeset i uopšte nije bio deda – retardirani ostatak ’68. Pripaše pištolj i pendrek.
I krene napolje. Samo mu je kosa bila malo duga za socijalističkog čuvara reda. Samo su mu cipele bile male. Ali to nije smetalo: obuje svoje kaubojke i iziđe da reguliše saobraćaj.
Jova je bio talija. Prva kola koja zaustavi bila su milicijska. Vrati se u pratnji đevera sa lisicama na rukama.
Drugovi užasnuti! Ćosa Ker je popio suspenziju, Jova mesec dana ćorke; a mi koji smo ostali popili smo osamnaest flaša žestine.
Izvor: Ekspres
