Piše: Milorad Durutović
Volim postmodernu i jedva sam čekao da počne. I počela je neku noć u Nikšićkom pozorištu.
Nije za pohvalu što sam tek u četrdesetoj godini prvi put otišao u Nikšićko pozorište da pogledam predstavu. Razloge svom dugom opiranju da posjećujem ovaj teatar, kao svi slobodni Atinjani pod Trebjesom, jednom sam javno već obrazlagao. No, zalomilo se, na nagovor prijatelja, da ipak pođem; da sticajem okolnosti pogledam Kosovski ciklus Nikole Zavišića.
Pred ulazak u salu, prijatelj ‒ moj lični Virgilije ‒ upozorio me je da se od Zavišića svašta može očekivati. I doista, svašta se i dogodilo.
Nakon muzičke uvertire i izvođenja pjesme Kosovo polje Vaska Pope, javio se prvi osjećaj nelagode. Pomislih: ako ovo bude još jedno podilaženje zapadnoj pop kulturi ‒ odoh već na početku. Izdržao sam, ali odmah zatim druga misao: ako se junački epos svede na populističku igru plitkih žanrova, da bi se „približio mladima“ ‒ to je nešto još gore. Moguće je da sam, zahvaljujući preliminarnom upozorenju, u predstavu ušao s predrasudama. Ali uprkos tome ‒ ili baš zbog toga ‒ predstava me nekoliko puta ostavila bez daha.
Snaga naše narodne poezije i ranije je umjela da podigne savremene autore. Ali nije stvar samo u izvoru, već i u onome ko zna da sa izvora pije. Zavišić to očigledno zna. U ovoj predstavi vidio sam gotovo sve što u umjetnosti volim: klasiku i postmodernu, intertekstualnost, kolaž, grotesku, pastiš, parodiju, igru žanrova. I ne samo scenske sjenke, već i one jungovske.
U jednom trenutku predstava se uzdiže do svečanog naboja nacionalnih i hrišćanskih motiva. Taj zamah se lomi upravo sa pojavom Cara Lazara i Carice Milice, koji se ne ukazuju kao ikone, već kao ljudi u odnosu koji je prepoznatljivo svakodnevan ‒ gotovo kao bračni dijalog, prizeman i blizak, na ivici trivijalnog. Ipak, taj pomak ne djeluje kao parodija radi parodije ‒ naprotiv, upravo u tom spuštanju otkriva se koliko se ljudsko osjećanje može rastegnuti: od najjednostavnijeg do uzvišenog.
Vidljiv je bio arsenal majstora ‒ ali i nešto više od toga. Vidio sam napor. Iscrpljivanje i u riječi i pokretu. Jedva primjetan bol na licima glumaca, neophodan da se pređe granica zanatskog.
Osjetio sam i publiku ‒ kako se nasmije tačno tamo gdje treba, ali tako da se smijeh zaustavi s one strane usana. Jer, predstava privlači jednu hrabru tezu: može li se izdržati uzvišeno osjećanje i onda kada se nacionalni pijedestal spusti vrlo nisko, blizu našeg vremena.
Posebnu težinu nosi izbor Marka Kraljevića kao lajtmotiva. Samo velike figure eposa mogu izdržati rastezanje između svetog i profanog. Upravo u tom rasponu otkriva se puna paleta najraznovrsnijih ljudskih emocija. A tako i izgleda da je ova predstava rađena iz perspektive jednog specifičnog osjećanja, a ne iz programske potrebe da se u pozorišnom životu održava „naša klasika jedina i prava“, kako bi rekao Vasko Popa.
Nijesam se, dakle, pokajao što sam konačno otišao u Nikšićko pozorište, ako to uopšte još treba reći.
Utisak je bio dovoljno snažan da na kraju lično zahvalim što je omogućeno da se ovakva predstava pogleda. I ako je pitanje ove predstave bilo može li uzvišeno preživjeti kad se spusti među nas ‒ čini mi se da odgovor nije dat, već iznuđen: može, ali samo po cijenu nelagode koju ne možemo izbjeći, pa ni objasniti.
Izvor: RTNK
