Piše: Smiljka Isaković
Čarolija pretvaranja i oblikovanja drveta u oblik koji će ga na najlepši način sačuvati za buduće generacije, u muzički instrument, težak je posao, fizički pre svega, ali i zanatski. Ali je to i rad koji obiluje zadovoljstvom stvaranja i anticipacijom lepote zvuka koju će to isto drvo proizvesti na kraju procesa.
U građenju čembala, davne preteče klavira, zahtevala se, pored zanatskog majstorstva, i umetnička kreacija. Graditelji čembala bili su majstori, u majstorskim radionicama koje su podsećale na stolarske ili brodograditeljske. Nisu morali znati mnogo o dalekim morima, ali su se takođe morali baviti inženjerskim proračunima i nacrtima, jer instrumenti su, kao brodovi ili avioni, veoma složene tehničke konstrukcije, koja treba da podnese velike napore i naprezanja materijala, uz što manju težinu i zapreminu.
U isto vreme, graditelji čembala bili su umetnici. Svako čembalo je bilo kreacija umetnika – za umetnika, uz uzajamno duboko poštovanje i uvažavanje. Tek jedni sa drugima, graditelji i muzičari, predstavljali su celovit doživljaj drveta pretvorenog u zvuk – instrumenta.
Muzika i majstorski rad, umetnički ujedinjeni kroz priču o drvetu. U današnjoj Holandiji, nekadašnjoj Flandriji, u gradu Antverpenu, zabeleženo je da je krajem 16. veka deset graditelja čembala tražilo prijem u članstvo esnafa Svetog Luke, koji je inače bio zaštitnik ceha slikara, vajara i drugih umetničkih profesija. U 16. i 17. veku, porodica Rukers bavila se izgradnjom čembala u Antverpenu. Oni su bili i majstori i umetnici, a njihovi instrumenti prodavali su se po celoj Evropi, od Engleske do Rusije. Flamanska čembala braće Rukers uticala su na izgradnju čembala u Evropi toga vremena, a zatim, posle nekoliko vekova, i na izgradnju istorijskih kopija.
Da bi instrument bio dobar, a pre svega zvučan, najvažnije je bilo drvo od koga je sagrađen. Od vrste drveta od koga je građen instrument zavisila je zvučnost, nosivost tona, prozračnost, zvonkost, ukupna lepota i bogatstvo tona. Jer, sve na čembalu je od drveta, osim žica, čivija za zatezanje žica i šarki za pričvršćivanje poklopca. Čak i šrafovi koji spajaju pojedine delove čembala su od drveta. Sam kostur čembala u izgradnji najviše podseća na kostur nekog broda.
Drvo od koga se gradio instrument moralo je biti najmanje dve godine staro i zatim sušeno u posebnim uslovima, da ne bi bilo preterano vlažno, ali ni preterano suvo i ukrućeno. Za svaki deo čembala upotrebljavalo se drugo drvo. Za rezonantnu dasku (soundboard), dušu instrumenta, koristila se pre svega omorika, bor ili jela, koje su se morale seći na poseban način da bi se postigla najbolja rezonanaca.
Rukersova čembala bila su poznata po svom bogatom tonu, koga su dugovala, pored majstorstva Rukersovih i drvetu od koga su napravljena. Čak i danas, pored sveg napretka tehnologije, teško je potpuno postići takav kvalitet tona. Jedna od teorija zašto je to tako, jeste teorija, da je na šume tog vremena, a samim tim i na drvo koje je upotrebljavano za građenje instrumenata, uticalo „malo ledeno doba“, drastično zahlađenje klime u Evropi u sedamnaestom i početkom osamnaestog veka. Ovaj fenomen, nazvan Maunder Minimum (Maunder Minimum), tumači se poremećajem u sunčanim pegama. Kao posledica malog ledenog doba, drveće je sporije raslo, zbijalo i imalo pravilnije godove, pa su instrumenti konstruisani od tog drveta bili izuzetno zvučno bogati. Time se objašnjava i tajna neponovljive lepote zvuka Stradivarijevih, Gvarnerijevih i Amatijevih instrumenata, pre svega violina. Takođe, drvo je skladišteno u blizini mora, ili delom i u morskoj vodi, što je uticalo na neponovljivi kvalitet drveta tog vremena za gradnju muzičkih instrumenata.
Za spoljni korpus čembala (harpsichord case) koristili su se jablan, bukva, kesten i lipa.
Za unutrašnji potporni kostur (wrestplank) – hrast, slatki i divlji kesten, bukva, omorika, kedar, a ponekad finska breza.
Za mostić (bridge) – bukva.
Za jezičke (jacks) – kruška i šimšir.
Bele dirke (keys) su bile, od bele engleske lipe, šimšira ili severnih bukvi, a crne od abonosa, ružinog drveta, nemačke bukve. Izuzetno se koristila i slonovača ili kost. Svaki delić ručno je sečen i obrađivan, ugrađivan sa mnogo pažnje i ljubavi u instrument. Svaki je bio unikatan i neponovljiv.
Svetogorje srpske poezije: (De)semiotizacija svetogorske duhovnosti u našim (ne)vremenima
Završetak obrade, spoljno doterivanje, sastojao se, prvo, od oblaganja instrumenta smešom krede i biološkog lepka, a zatim ručnog bojenja bojama organskog porekla (pigmenti pomešani sa uljem). Na kraju, pozlata i oslikavanje, kao i moto… Čuven je moto: „Dum vixi tacui: mortua dulce cano“, u prevodu „Dok sam živelo, ćutalo sam: mrtvo, slatko pevam“, kojim se drvo instrumenta obraća slušaocima i publici, a možda i samom čembalisti koji svira na njemu… Prvi deo citiranog stiha glasi „Živelo sam u šumi: poseče me oštra sekira“.
Danas su Rukersovi instrumenti smešteni u muzejima, a čembalisti sviraju na istorijskim kopijama ovih instrumenata, koji se izrađuju u majstorskim radionicama širom sveta. Savremene radionice liče u svemu na radionice čembala iz 17. veka, osim što se koriste, tamo gde je to moguće, osavremenjeni alati koje pokreće električna struja. Ipak, najveći deo magije pretvaranja drveta u muziku obavlja se i danas na tradicionalan način, kao pre tri veka. Proces je ostao isti, od odabiranja drveta, sušenja, izrade delova od različitog drveta, do bojenja bojama prirodnog porekla. Ništa veštačko ne ide na plemenito drvo koje „peva slatko“. Jedna od kopija flamanskog jedno-manualnog čembala braće Rukers nalazi se u Beogradu. Srebrnastog je tona, prodornog zvuka, robustnog i neponovljivog. Svedok je umetničkih mostova koji spajaju celu Evropu, od Antverpena 17. veka do Beograda 21. veka, kroz vreme i prostor, u zajedničkom cilju očuvanja kulturne i umetničke baštine svih naroda, kulturnog nasleđa svih nas.
Izvor: Nova Zora
