Piše: Milovan Marković
Čini se da društvena svijest ovdje nikada nije dobacila dalje od ideje monoetničkog društva, a građansko društvo se poziva samo tamo gdje ta ideja ne nosi prijetnju vladavini većine. Koja, opet, nije nikakva vladavina većine, već je riječ o vladavini partijskih oligarhija u ime sve obespravljenije većine. Zbog toga je nužan novi pojmovnik koji će razjasniti sadržaj kategorija građanina, društva, nacije, države… i koji će omogućiti razumijevanje da i građansko i nacionalno nastaju na istom izvoru, odnosno da moraju pronaći modus za koegzistenciju. Plašim se da baratanje prežvakanim i značenja lišenim pojmovima prošlih epoha vodi samo u produžetak agonije – kaže u intervjuu Pobjedi Elis Bektaš, pisac i pripovjedač iz Bosne i Hercegovine.
Nedavno je gostovao u Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović“, gdje je, u razgovoru sa mr Miloradom Durutovićem, podgoričkoj publici predstavio svoj autorski rad.
Smatra da uvođenje direktne demokratije, povećanje transparentnosti u radu administracije, nezavisno pravosuđe, decentralizacija moći mogu biti neke od terapija za ozdravljenje društava u državama Zapadnog Balkana.
– Ali da bi liječenje uopšte moglo početi, nužan preduslov je da se u ovom razgovoru toliko puta spomenuta društvena svijest oslobodi od okova ideoloških konstrukata i od nakaradnog pojmovnika naslijeđenog iz prethodnih epoha, jer ti pojmovi danas više ne omogućavaju razumijevanje života i njegove vrijednosti – ocijenio je Bektaš.
POBJEDA: Da li je partitokratija prirodna evolucija demokratije u našim postkomunističkim državama nastalim iz SFRJ ili jedan od rezultata njenog neuspjeha?
BEKTAŠ: Stvar je, nažalost, prilično neugodnija. Već čitav vijek ovdje politička svijest nije uspjela iznjedriti ništa osim koncepta partijske države. Te su tendencije primjetne već kod Nikole Pašića i drugih političara njegovog doba, komunisti su partiju izjednačili sa državom, a nakon raspada Jugoslavije uspostavljeni su sterilni društveni okviri, nesposobni da postave pitanje društvenog nadzora nad političkim životom, a što su partijske oligarhije s radošću pozdravile. Demokratija, koja ovdje nije stigla kao ideja, već kao administrativna procedura, bila je, naravno, nemoćna da tu išta učini osim da podari legitimitet partitokratskim glodarima stvarnosti.
POBJEDA: Ako su političke partije preuzele ulogu države, kroz institucije koje bi trebalo da budu javno dobro nezavisno od njihovog uticaja, što to znači za koncept građanskih društava kojima težimo, individualne slobode, socijalne pravde, jednakosti svih u svemu, a pogotovo pred zakonom?
BEKTAŠ: Prije svega, nijesam siguran da je težnja ka građanskom društvu zaista prisutna u postjugoslovenskom prostoru iz prostog razloga što tu ne postoji razumijevanje koncepta građanskog društva, već se on doživljava kao antipod nacionalnom društvu koje takođe nije nikada shvaćeno. Čini se da društvena svijest ovdje nikada nije dobacila dalje od ideje monoetničkog društva, a građansko društvo se poziva samo tamo gdje ta ideja ne nosi prijetnju vladavini većine.
Koja, opet, nije nikakva vladavina većine, već je riječ o vladavini partijskih oligarhija u ime sve obespravljenije većine. Zbog toga je nužan novi pojmovnik koji će razjasniti sadržaj kategorija građanina, društva, nacije, države… i koji će omogućiti razumijevanje da i građansko i nacionalno nastaju na istom izvoru, odnosno da moraju pronaći modus za koegzistenciju. Plašim se da baratanje prežvakanim i značenja lišenim pojmovima prošlih epoha vodi samo u produžetak agonije.
POBJEDA: Kako je moguće razbiti taj politički klijentelizam kada je on postao osnovni mehanizam društvene mobilnosti u svim eks jugoslovenskim državama?
BEKTAŠ: Bez ikakvog okolišanja, to se neće desiti dok društvo u sebi ne pronađe snagu da uplaši partijske strukture i dok se pravosuđe ne otme iz partijskih kandži. Alternativa tome je ili nastavak društvenog robovanja partitokratiji ili neki novi revolucionarni zanos koji će samo poroditi nova razočaranja.
POBJEDA: Postoji li prostor za istinsku demokratizaciju društava u kojem političke elite kontrolišu sve ključne institucije, tj. sve tri grane vlasti – izvršnu, zakonodavnu i pravosudnu?
BEKTAŠ: U teoriji taj prostor postoji, ali u praksi je nemoguć sve dok se partijama ne oduzme monopol na artikulisanje ideje javnog dobra. Nijesam uvjeren da je na ovom stepenu razvoja društvene svijesti i na ovom nivou društvene obrazovanosti moguće načiniti takav pritisak na partijske strukture i zbog toga sa naklonošću gledam na studentske proteste u Srbiji, ali ne gajim prevelika nadanja jer mi iskustvo nameće rezignaciju kao imperativ.
POBJEDA: Da li bi građani bivših jugoslovenskih republika, suočeni s nefunkcionalnim sistemima, trebalo da teže potpunoj apstinenciji od politike, kao vidu otpora u cilju da se oni delegitimišu, ili aktivnom otporu kroz sva raspoloživa demokratska sredstva?
BEKTAŠ: Apstinencija od učešća u političkom životu počiva na naivnom vjerovanju da će u političkim strukturama sazreti svijest o odgovornosti, odnosno da će se pojaviti barem zametak stida. To je, međutim, iluzorno očekivati jer je politički biznis u tranzicijskim i posttranzicijskim društvima suviše lukrativan da bi samoga sebe obuzdavao i jer tu politika svoj legitimitet obezbjeđuje djelovanjem na najprimitivnije aspekte javnog mnijenja, održavajući javnost u stanju vječitog straha koji umrtvljuje svijest i sprečava da se zakorači čak i u sadašnjost, a kamoli u budućnost. S druge strane, politički aktivizam neće biti hitac u prazno samo ako teži ka suštinskoj promjeni modela, odnosno ka uvođenju novih paradigmi i novih temelja na kojima će biti formiran politički aparat i aparat društvenog nadzora nad njim. Prvi korak ka takvom ishodu leži u odvažnom označavanju dominantnih političkih narativa kao laži i opsjene. Nažalost, ovo o čemu govorim predstavlja notorni idealizam i nijesam siguran da istorijski trenutak koji živimo pogoduje buđenju moderniteta i emancipacije jer se čitav svijet srozava natrag ka vulgarnim kolektivizmima.
POBJEDA: Gdje vidite kulturu i umjetnost u toj borbi?
BEKTAŠ: Tamo gdje joj je oduvijek trebalo biti mjesto, na društvenoj margini i sa subverzivnom ulogom. Kultura i umjetnost suviše su krhke pojave da bi sebi smjele natovariti na pleća atlantski teret političke borbe.
Uloga političkog oružja, koju su države i ideologije dodjeljivale kulturi i umjetnosti u proteklih par vjekova, pokazala se kao veoma opasna i uglavnom je služila kao uvertira ili opravdanje za istorijske svinjarije, a tek sporadično je imala svoju prosvjetiteljsku dimenziju. Najviše što i kultura i umjetnost mogu podariti društvu i čovjeku jeste ohrabrivanje na humor, sumnju i preispitivanje, ta tri stuba emancipovane svijesti. Njihov posao nije arlaukanje sa bina i govornica, već osvjetljavanje tame kako bi čovjek mogao preispitati pojmove o svijetu i svoje odnose sa svijetom.
POBJEDA: U kojoj mjeri su intelektualci i mediji odgovorni za održavanje partitokratskog sistema, bilo kroz saučesništvo, bilo kroz pasivnost?
BEKTAŠ: Na ovo je pitanje veoma teško odgovoriti jer bi odgovor zahtijevao korišćenje jezika neprimjerenog javnom prostoru, pa ću zato samo reći da su odgovorni u ogromnoj mjeri, kako kroz izravno saučesništvo tako i kroz pasivnost koja ih postavlja na mjesto društvenih štetočina. Ako postoji nešto čime bi se intelektualci, ma što taj pojam značio, i mediji mogli iskupiti, to je beskompromisan pritisak na vladajuće strukture da se konačno otvore arhivi tajnih službi i da se na Balkanu konačno demontira taj polip koji već više od jednog vijeka zagađuje i politički i društveni i istorijski život, zanemarujući pritom svoju osnovnu funkciju, odnosno zaštitu društva od realnih prijetnji.
POBJEDA: Kako se regionalna partitokratija razlikuje od sličnih fenomena u drugim djelovima svijeta i da li postoji model izlaska iz tog začaranog kruga?
BEKTAŠ: Nemam iskustvo življenja u drugim djelovima svijeta pa ne mogu dati precizan odgovor na to pitanje, ali, koliko znam, postoje primjeri zemalja koje su se više ili manje uspješno izliječile od karcinoma partitokratije, poput Švajcarske, Estonije, Urugvaja, Islanda… Uvođenje direktne demokratije, povećanje transparentnosti u radu administracije, nezavisno pravosuđe, decentralizacija moći… neke su od tih terapija. Ali da bi liječenje uopšte moglo početi, nužan preduslov je da se u ovom razgovoru toliko puta spomenuta društvena svijest oslobodi od okova ideoloških konstrukata i od nakaradnog pojmovnika naslijeđenog iz prethodnih epoha, jer ti pojmovi danas više ne omogućavaju razumijevanje života i njegove vrijednosti.
POBJEDA: Budi li se Zapadni Balkan, kakve su Vaše prognoze?
BEKTAŠ: Volio bih da je tako, ali plašim se da je energija studentskih protesta u Srbiji nedovoljna da prene čitavo to područje iz dugotrajnog hipnotičkog sna i iz dugotrajnog stanja zapuštenosti, straha i šićardžijske ontologije. Bio bih veoma srećan ako bi me to područje demantovalo i ako bi pokazalo da je dostojno onoga što mu studenti u Srbiji nude.
Izvor: Pobjeda
