Piše: Oliver Janković
Volio bih da umjesto ovog teksta stoji tišina. Tišina koja „govori“ o onom treptaju vječnosti, o istovremenom strahu i nadi, na korak do besmrtnosti. Ali ne želim da zvučim kao „Aca Informacija“ kad se na početku prenosa igra poezije… Poeziju igra, ali istinski, Novak Đoković u svom petom pohodu na nikad dostignuto olimpijsko finale. Neću sada da pričam o zlatu, jer je ta priča sa one strane Olimpa, nego ističem taj kuriozitet koji Đokoviću u iščekivanju polufinalnog meča, smeta i potresa ga, puno više od mogućeg ponovljenog bola u koljenu. Kažem „mogućeg“ ne zato što sumnjam da ga je zaboljelo, nego zato što ne možemo znati prirodu obnovljene meniskus povrede, i zato što znam, i vi i ja i on, da se on večeras ne bori ni protiv Musetija, ni protiv bola u koljenu, nego protiv olimpijskih sila, anđela i demona, sudbine i Božije volje.
Ovo je Đokovićev peti nastup na Olimpijskim igrama, ali na četiri dosadašnja najviše što je dostigao jeste polufinale, a u njima samo jedna jedina – bronzana medalja u Pekingu. Poređenja radi- igrao je 37 gren slem finala u prethodnih 16 godina (upravo koliko traje 5 pomenutih olimpijskih ciklusa: 2008. kad je Đoković osvojio prvi gren slem, tada je završen prvi od pet olimpijskih ciklusa o kojima pričamo). U tom istom periodu je odigrao samo (!) 39 masters finala na kojima je pobjedio (a ukupan broj njegovih masters finala nijesam uspio da „iskopam“ iz Internet bunara). Magija, fatalizam ili prosto neponovljivost značaja Igara najslikovitije se vide u ovoj Novakovoj borbi za olimpijsko odličje. Da ne znamo da se radi o olimpijskom turniru ovo takmičenje ima formu i jačinu jednog jačeg mastersa ili završnog masters-turnira, kakvih se Srbin naosvajao u životu.
Druga dimenzija i težina prepreke pred kojom Đoković stoji jeste značaj koji njegov polufunalni meč ima za srpski olimpizam. Bila bi to, naime, druga osvojena (najmanje srebrena) medalja na Igrama u Parizu 2024. Njegova medalja ne bi bila samo jedna brojka više, nego veliki podstrek ostalima, pošto je Novak klasični primjer onog Maljkovićkinog „maksimuma maksimuma“. On je nezvanični kapiten cijelog tima od 112 srpskih olimpijaca, i uoči drugog dijela igara bio bi to putokaz da se može i mora po još odličja.
Na samom kraju, kao najmanje bitno, ali ne potpuno bez značaja: ne želeći da potcijenimo protivnika u polufinalu, onoga koji je pobjedio sada već bivšeg olimpijskog šampiona Zvereva, ali Lorenco Museti je momak koga je Novak ove „neuspješne“ sezone pobjedio tri puta: jednom na istom ovakvom formatu šljaka-mastersa u dva seta (Monte Karlo); drugi put u onom ponoćnom preokretu na Rolan Garosu, sa sve (daleko bilo) povredom pred operaciju i treći put nedavno u polufinalu Vimbldona. Tako da….što se ono kaže: dečku svaka čast, ali Đoković večeras na „Šatrijeu“ ima za protivnika svoj alter-ego. Treba da pobjedi onoga Novaka koji ne zna put u olimpijsko finale. Njega su do sada, na igrama pobjeđivali Nadal, Del Potro, Marej, Zverev i Pablo Karenjo Busta. Red je da ga danas pobjedi i sam Novak i da se konačno ispenje na sam olimpijski vrh.
Malo je sportista koji si svoju vrhunsku sportsku karijeru uvezali najvećim dometima iz kategorije olimpizma i planetarnih prvenstava. Među teniserima to je uspjelo samo Agasiju, Nadalu, Federeru i Mareju (ostali osvajači olimpijskih zlata u tenisu nijesu imali taj značaj unutar samog ATP svjetskog tura, nego im se, što bi narod rekao „zalomilo“ na Igrama). Po svim drugim parametrima Novak Đoković je nadišao pomenute šampione. Ostalo je samo….
