Piše: Elis Bektaš
Zapanjujući francuski poraz kod Dijen Bijen Fua, u kom je Legija stranaca nepovratno uništena kao prvoklasna borbena jedinica i kojim je okončana vladavina Elisejske palate nad Tonkinom, tumači se brojnim uzrocima. Oholost francuskog komandog kadra zasigurno je bila izvorište mnogih grešaka koje su se u kaskadama prelijevale iz jedne u drugu i vodile ka ponižavajućem ishodu. Potcjenjivanje borbenih i manevarskih sposobnosti Džapovih pukova, propuštanje da se uloži potreban obavještajni napor, olako poklanjanje povjerenja štabnim kalkulacijama koje su kao mjehuri od sapunice pucale u sudaru sa terenskim iskušenjima, te ubjeđenje da elitna formacija prekaljenih profesionalaca nužno mora odnijeti pobjedu nad izgladnjelim i slabo naoružanim seljacima koje je nužda načinila vojnicima, samo su neke od tih grešaka.
Dobar taktičar će se zgroziti nad Kognijevom ili Navarovom, povijest još nije odlučila kome je pripisati, odlukom da se padobranska pješadija, čiji je prirodni način djelovanja nesputani manevar, baci u kazan u kom je moguć samo unutrašnji pokret i koji će Legiju pretvoriti u običnu frontovsku pješadiju. Jednako je neshvatljiva odluka komandanta artiljerije da svoja oruđa ostavi inžinjerijski nezaštićena kako bi im omogućio slobodu kružnog djelovanja. Kada se na brdima oko kotline, na zaprepaštenje francuskih oficira i vojnika, pojavila Džapova artiljerija, potpukovnik Pirot, nemoćan da obezbijedi valjano kontrabatiranje, pozdravio se sa svojim kolegama i otišao u svoj komandni bunker. Tamo je okajao svoje grijehe legavši na ručnu bombu. U trenicuma kada bitka još uvijek nije bila sa sigurnošću izgubljena, general Kogni se u Hanoju premišljao šta da radi sa zahtijevanim pojačanjima i slao ih je na kašičicu. Nedovoljno za opkoljene snage u kotlini Dijen Bijen Fua, suviše da bi se očuvala borbena vrijednost snaga u rezervi.
Viši oficiri u kotlini, padobranci, konjanici i tenkisti, do zadnjeg su časa vjerovali u snagu manevra i odustajali od odsudne odbrane vitalnih položaja, smatrajući da će ih protivnapadom moći povratiti uz manje gubitke. Avijacija je korištena kao leteća artiljerija za neposrednu podršku i na toj je odluci Džap bio neizmjerno zahvalan francuskom zapovjedništvu, znajući da bi uništavanje njegovih logističkih puteva uništilo svaku nadu u zauzimanje Dijen Bijen Fua. Nakon skoro dva mjeseca nemilosrdnih okršaja i pada svih uporišta, koja su nosila poetična, ženska imena, u ruke protivnika, Francuzi su položili oružje. Tako da nikada nećemo saznati da li bi Amerikanci odlučili odazvati se vapaju iz Pariza i poslati svoje Supertvrđave B-29, možda i sa nuklearnim tovarom. Da je francuski otpor trajao samo koji dan duže, možda bi te 1954.godine svijet ušao u Treći svjetski rat.
Nisu samo Francuzi pravili greške kod Dijen Bijen Fua, i Džap ih je činio. On nije bio vojni genije, ali je neporecivo razumijevao da je rat, na svom naprizemnijem nivou, sukob volja i da jača volja ima veće izglede na preživljavanje i na konačni uspjeh. Artiljerija koju je dobio od Sovjeta i Kineza nije se, po priručnicima i pravilima čuvenih vojnih akademija, mogla prenijeti preko blatnjavih i klizavih planinskih vijenaca koji su okruživali kotlinu. No Džap nije završio čuvene vojne akademije, pa je naredio rastavljanje topova, koji su potom užadima prevlačeni preko raskvašenih i strmih obronaka. Jednu je cijev teglilo i po četrdeset sitnih i nedovoljno sitih ljudi. Da bi taj nečuveni poduhvat bio moguć, ljudi su morali postati jedno biće, a njihovi pokreti skladni kao u kakvog plesača. Zato su svoj dragocijeni i ubitačni teret teglili uz ritam narodnog napjeva, koji je imao veoma lapidarne i jednostavne stihove
ponor je dubok
ali ne kao naša mržnja
Eto, to je jedini primjer socijalno angažovane poezije za koju znam da je imala stvarnog učinka u životu običnog čovjeka, jer je bila bremenita razumljivošću i jer je bila istinita, a opet je imala to zrnce magičnosti u sebi, koje joj nije dopuštalo da postane pučki vulgarna. Svaka druga angažovana poezija obično je, pomalo infantilno, intelektualno samozadovoljavanje, što ga oni koji se sklanjaju od života upućuju onima koji se također sklanjaju od života.
