U srpskoj književnosti svetogorska duhovnost ima osmovjekovni kontinuitet; ako nije suvišno podsjećati, utemeljen djelatnošću Svetog Save i, dalje, čitavim srednjovjekovljem, koje savremeni kritičari nazivaju i srpskovizantijskom epohom, ali ne da bi time nastavili nekadašnju praksu svođenja naše „stare književnosti“ na puko podražavanje vizantijske književnosti, već da bi naglasili kako smo kalemljenjem na vizantijsko nasljeđe uspjeli razviti sopstvenu estetsku i kulturološku originalnost, te se nametnuti kao nastavljači helensko-vizantijske kulture.
Otkriće Svete Gore u srpskom poslijeratnom modernizmu
Novom čitanju, odnosno, kritičkom preispitivanju srednjovjekovlja snažno doprinosi epoha srpskog pjesništva koja se oformirala sredinom prošlog vijeka, djelujući, dalje, kroz čitavu drugu polovinu HH vijeka, i to u obimu kakav ne dostiže nijedno drugo razdoblje naše književne prošlosti što se formiralo nakon sloma srednjovjekovne estetike i duhovne paradigme. Stoga, ne čudi što kritika uvodi termin „novo srednjovjekovlje“ kao analitički relavantan za opis čitave epohe. Sam termin preuzet je iz filozofije Nikolaja Berđajeva, koji pod njim podrazumijeva epohu „kada se kretanje od Boga završava i počinje kretanje ka Bogu“; kada „Bog ponovo mora da postane centar čitavog našeg života“; i kada „poznanje, moral, umetnosti, država i privreda moraju postati religiozni, ali slobodno i iznutra a ne prinudno i spolja“. Kao izraziti predstavnici ove epohe, sudeći po studiji „Srpskovizantijsko nasleđe u srpskom posleratnom modernizmu“, autora Marka M. Radulovića, izdvojeni su Miodrag Pavlović, Vasko Popa, Ivan V. Lalić i Ljubomir Simović. Danas uveliko možemo govoriti i o drugoj, i o trećoj generaciji stvaralaca takve provenijencije. Formiranje poetske religioznosti nije motivisano samo estetskim razlozima – ugledanjem na modernističke principe evropskog pjesništva, ili pak na eliotovsko shvatanje tradicije, već nastojanjem da se odgovori na pokušaj destruisanja svetogorskog/svetosavskog nasljeđa, kao i ostalih fundamentalnih osnova srpskog kulturnog i nacionalnog bića, što su bili ideološki naumi komunističkog establišmenta u SFRJ. Međutim, projekat zaboravljanja kulturno-istorijskog kontinuiteta izaziva kreativni i intelektualni otpor među srpskim pjesnicima, koje su pratili istoričari književnosti (Dimitrije Bogdanović, Đorđe Trifunović, Milan Kašanin i dr.), pa i neki teolozi (Justin Popović, Atanasije Jevtić, Amifilohije Radović).
Riječima Alaide Asman, „ono što nazivamo zaboravom po pravilu je latentno pamćenje za koje smo izgubili šifru“ („Duga senka prolšlosti“). Srpski pjesnici krenuli su, tako, da otključavaju „šifre“ srpske duhovnosti. U svom putopisu „Otvaraju se hilandarske dveri“ Miodrag Pavlović svjedoči:
Sa Svetom Gorom je bilo kao i sa rajem. Većinom smo zamišljali da je ona nekada postojala i da je u današnjem svetu više nema, inače, zar ne bismo dva-tri puta godišnje odlazili tamo na izvorište svetosti, u prostor pravog, posvećenog primirja. No vraćala se među mlade ljude posle Drugog svetskog rata ideja da Sveta Gora još uvek postoji i da bi se mogla potražiti, posetiti, obići.
O daleskosežnom značaju otkrića Svete Gore među pjesnicima srpskog poslijeratnog modernizma svjedoči i Radovan Popović, biograf Vaska Pope.
Početkom aprila 1958. umire Isidora Sekulić, u 82. godini. Vaska Popu spisateljica je odredila da zajedno sa Elijem Fincijem i Živoradom Stojkovićem bude izvršilac njene poslednje volje. […] U drugoj polovini septembra zajedno sa prijateljima Miodragom Pavlovićem i Živoradom Stojkovićem, Vasko Popa kreće u Grčku, na poklonjenje u Svetu Goru. […] U manastiru Hilandar, odmah po dolasku, u kapelici Savinog pirga njih trojica priređuju polugodišnji pomen Isidori Sekulić. […] Inspirisan ovim hodočašćem u Hilandaru, Popa će napisati pesmu o Bogorodici Trojeručici (R. Popović, „Vasko Popa – Mit i magija“, 2009: 54−55).
U Popinim hilandarskim stihovima „Prispeo sam s puta / prašnjav i gladan / i željan drugačijeg sveta“, nalazimo, ne samo identifikaciju pjesničkog subjekta sa Svetim Savom, arhetip putnika/hodočasnika, već se suočavamo s pitanjem od kakvog to svijeta pjesnik traži pribježište u manastiru Hilandar, od čega je prašnjava, čega je gladan? Pitanja očigledno upućuje na poslijeratni ambijent, na iskustvo svijeta gotovog da Bogorodici ruke odsiječe. Iz Popine hilandarske molitve rodiće se i zbirka pjesama „Uspravna zemlja“, ali će putovanje na Svetu Goru biti podsticaj da se ovaj pjesnik okrene srednjovjekovlju i kroz svoj priređivački, antologičarski i rednički rad.
Pjesnički istup M. Pavlovića i V. Pope početkom pedesetih godina prošlog vijeka nije bio samo, kako su udžbenici ponavljali decenijama, borba da se umjetnosti vrati umjetnost, već da se očuva Ličnost. Na početku te borbe, u prevratničkoj zbirici „87 pesama“ (1952) Pavlović pjeva: „Dok sekire prašte ko bombe, vičnost/ treba imati i spasiti ono što živi;/ decu, drveće i ljudsku ličnost“. Taj poziv na „vičnost“ dolazi u vremenu koje ne može opisati stereotip da istoriju pišu pobjednici, kao ni tvrdnja Pitera Berka da istoriju zaboravljaju pobjednici, koliko Pavlovićeva, na razne poetske i esejističke načine, izrečena misao da istoriju brišu pobjednici. U finalnom dijelu pjesme „Naučite pjesan“ pjesnik to iskazuje stihovima: „uskliknite, utojte, uzahvalite,/dok se lobanji ne otvori gornji vid/ i pesma prokulja na sljeme/ popevajte, koledajte/ usred ovog rata koji sećanje briše / naučite pjesan, to je izbavljenje“. Pjesnik je imao vičnost da u podtekstu ove pjesme smjesti „Himnu Svetom Savi“; da leksemu „pjesan“ iznađe kao šifru naše srednjovjekovne slovesnosti.
U poetskoj imaginaciji naših pjesnika od šezdesetih godina HH vijeka otvorila se i obnovila svetogorska misao kao osnovna putanja našeg duhovnog, kulturnog i nacionalnog izbavljenja. Naročito snažan pokret u tom smislu pruža i Pavlovićeva zbirka „Hododarje“, čiji lirski junak (hodočasnik) obilazi zapadne i istočne crkve, na poetskoj maršruti: Austrija – Njemačka – Italija – Francuska – Srbija – Makedonija – Sveta Gora. Ova horizontala istovremeno je predstavljena i kao duhovna vertikala, na čijem vrhu pjesnik locira „vidik s Atoskog huma“, i to kao kariku koja spaja helenski, vizantijski, srpski i čitav pravoslavni svijet. Dabome, vrhom te duhovne vertikale pjesnik nas vraća i na sami hilandarski korijen naše hrišćanske duše, ali i na njen helenski prapočetak („Mleko iskoni“, 1962).
Shavatjući svetogorje u estetskom, religijskom i nadnacionalnom smislu, Pavlović oblikuje svojevrsnu poetiku hramovnosti, kojom sjenčo čitav svoj književni opus. Poseban svetogorski amblem pruža u ciklusu „Molitva za svetogorske monahe“, pokazujući da osmovjekovni kontinuitet svetogorja u našem biću ne počiva samo na nama, već i na tome što „bolja je od nas molitva sama“.
Molitvenost srpskog modernog pjesništva funkcioniše kao prava emanacija svetogorske duhovnosti. Pored Pavlovića, posebno je prisutna u djelima Novice Tadića i I. V. Lalića. Prvi je bliži isihazmu, dok drugi re-kreira i neke druge mogućnosti. Primjera radi, stihovi pjesme „Kao molitva“: „Jesi li umoran, Bože/ od neizvesnosti dela?/ Celina još traje, cela/ al pukotine se množe“ još su jedna poetska ilustracija duhovno dezintegrisanog svijeta, ali i šifra našeg duhovnog kontinuiteta. U njoj nalazimo, naime, nastavak „Molitve zaspalom Gospodu“, nastale u XVII vijeku, pod autorstvom Arsenija Čarnojevića.
Svijest o nužnosti očuvanja cjelovite vizije kulturnog i duhovnog iskustva efektno sugerišu stihovi Pavlovićeve pjesme „Kantakuzin“: „Vaseljena nije strašna/ ni ogromna/ kad je cela“, pri čemu ideju Cjeline valja, gotovo simultano, tražiti u mnogim smjerovima. Sudeći po nazivu pjesme, najprije u srednjovjekovlju, jer se „vizantijska poetika (…) zasniva na ideji celine, poetskog totaliteta“ (D. Bogdanović). Otuda nije slučajno kod Pavlovića hram osnovna metafora/metonimija Cjeline; uostalom, hram jeste njegov estetski i ontološki ideal:
Istina je da tražimo to mesto gde mislimo da bismo mogli biti srećni; mesto svog imaginarnog i defintivnog zavičaja, ali, to mesto zahteva i svoj oblik. Oblik pretpostavlja izvesnu statičnost, zatvorenu formu, krug. Verovatno sam zbog toga davno još, sećam se, pričao jednom svom prijatelju kako bih voleo da napišem knjigu pesama ili pak da i moja poezija bude kao jedan zatvoren prostor, znači hramovni prostor, koja bi prikazivala celinu svetske slike.
Ako se vratimo na „vidik s Atoskog huma“, na završni dio zbirke „Hododarje“, onda vidimo da je knjiga za kojom pjesnik žudi baš ona „otvorena knjiga puna sjaja“ koju na nebo uznose svetogorski monasi.
Uspostavljanje veza sa svetogorskom tradicijom nije se sprovodilo samo u poeziji, već i u antologičarskom i esejističkom radu naših pjesnika. Pavlović to markantno čini i svojom „Antologijom srpskog pesništva od XIII do XX veka“ (1964), pokazujući, za razliku od svojih prethodnika u antologičarskom poslu, da naša poezija ne traje tek od Radičevića i Njegoša, već da počinje sa XIII vijekom, sa Svetim Savom, njegovom pjesmom „Slovo o mukama“. Ovom pjesmom otvara se i „Jutro misleno“, zbornik srpske srednjovjekovne poezije, koji šezdesetih godina prošlog vijeka priređuje Vasko Popa. Međutim, na njegovo objavljivanje se čekalo sve do ovog vijeka, vjerovatno stoga što se pjesnik početkom sedamdesetih godina našao pod partijskim udarom, kako pretopotstavlja Aleksandar Petrov, kojem je Popa i povjerio na čuvanje rukopis svog zbornika.
Početkom sedamdesetih godina prošlog veka, Popa se našao bio pod partijskim udarom kao urednik Nolita zbog objavljivanja jednog rečnika, osuđenog takođe od nadležnih društvenih dušebrižnika kao nacionalno delo. Popa je teško podnosio tu hajku i često smo u mom tadašnjem stanu, […] na tu temu progona i kazni i njihovih posledica na kulturu ostajali u razgovorima do duboko u noć. Ponekad se tom malenom bratstvu po nesanici pridruživao Zoran Mišić, koji je, u to vreme, pored uredničke dužnosti u Nolitu, mudro uređivao i časopis Književnost.
Vasko Popa je upravo u tom najstarijem srpskom posleratnom časopisu objavio bio 1971. Ciklus ‘Kosovo polje’, a 1972. u Letopisu Matice srpske ciklus ‘Savin izvor’ i u Savremeniku upotpunjenu i konačnu verziju ciklusa ‘Hodočašća’. Popa se komunističkim organima sasvim sigurno još ranije bio zamerio i time što je 1968. godine, u jeku studentskih demonstracija, u pobunjeničkom Studentu (na naslovnoj strani) štampao svoj ciklus ‘Vučja zemlja’ (A. Petrov, 2008)
Pavlovićeva antologija ne pruža samo izvrsne estetske, već i enciklopedijske raspone, što posebno dobija na značaju kada se zapitamo zašto još nemamo izrađenu, uobličenu, nacionalnu enciklopediju. Pokušaji između dva svjetska rata propali su, ili ostali necjeloviti, iz razumljivih razloga, ali ono što je započelo sa izradom „Enciklopedije Jugoslavija“, u zagrebačkom Leksikografskom zavodu, jeste „ne samo postupak sistematskog prećutikivanja ili iskrivljavanja činjenica koje se na uklapaju u zadate ideološke okvire nego je, vremenom, sve očiglednije postojalo saznanje da je jugoslovenska enciklopedistika posližila u svrhe plasmana političkih ideja usmerenih ka dezintegraciji srpskog državnog, političkog i kulturnog prostora“ (Srpska enciklopedij, Matica srpska/SANU, 2010: 7). Pavlovićeva „Antologija srpskog pesništva“ ostaje do danas najreprezentaivnija slika cjeline srpske kulture, iako je i samo mnogo buta žestoko osporavana…
Milorad Durutović
