Prvi dio možete pročitati ovdje
Preveo: M. M. Milojević
Pregovarački prodor
Tokom marta teške borbe nastavljene su na svim frontovima. Rusi su pokušavali da zauzmu Černigov, Harkov i Sumi ali su pretrpeli teške neuspehe, iako su sva tri grada teško oštećena. Do polovine marta, ruska vojska koja se probijala prema Kijevu je zastala i doživela je velike gubitke. Dve delegacije nastavile su da razgovaraju na videokonferencijama a neposredne razgovore nastavile su 29. marta, ovoga puta u turskom gradu Istambulu.
Tu se činilo da su ostvarile iskorak. Nakon sastanka, strane su objavile da su se saglasile da izdaju zajednički kominike. Uslovi su široko opisani tokom konferencije za štampu dve strane u Istambulu. Ali mi smo pribavili kopiju potpunog teksta nacrta kominikea koji je naslovljen „Ključne odredbe ugovora o sigurnosnim garancijama Ukrajini“ (Key Provisions of the Treaty on Ukraine’s Security Guarantees). Prema učesnicima sa kojima smo imali prilike da razgovaramo, Ukrajinci su uglavnom načinili nacrt kominikea a Rusi su se provizorno saglasili da on posluži kao opšti okvir za postizanje sporazuma.
Ugovorom predviđenim kominikeom Ukrajina bi bila proglašena trajno neutralnom, ne-nuklearnom državom. Ukrajina bi se odrekla bilo kakve namere da se priključi vojnim savezima ili da dozvoli delovanje stranih vojnih baza ili trupa na svojoj teritoriji. Kominike je kao moguće garante naveo stalne članice Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija (uključujući Rusiju) zajedno sa Kanadom, Nemačkom, Izraelom, Poljskom i Turskom.
U kominikeu je takođe naznačeno da ukoliko Ukrajina bude napadnuta i zahteva pomoć u svojoj odbrani, države garanti bi bile dužne, nakon konsultacija sa Ukrajinom i između sebe, da pruže pomoć Ukrajini da povrati svoju bezbednost. Zanimljivo je da su ove obaveze bile naznačene mnogo većom preciznošću nego što stoji u Petom članu ugovora između članica NATO: nametanje zone zabrane leta, snabdevanje oružjem, neposredna intervencija vojnim snagama garantne sile.
Istambulski kominike je pozvao dve strane da tragaju za mirnim razrešenjem svog spora oko Krima tokom narednih petnaest godina
Iako bi Ukrajina prema predloženom okviru imala status trajne neutralnosti, kijevski put prema članstvu u Evropsku uniju ostao bi otvoren, i države garanti (uključujući Rusiju) bi eksplicitno „potvrdile svoju nameru da ubrzaju ukrajinsko učlanjene u Evropsku uniju“. Ono nije ništa manje nego zapanjujuće: 2013. godine, Putin je izvršio snažan pritisak na ukrajinskog predsednika Viktora Janukoviča kako bi odustao od pukog sporazuma o pridruživanju sa EU. Sada, Rusija se saglasila da „podstakne“ ukrajinsko puno priključenje EU.
Iako je sasvim jasan ukrajinski interes da stekne ovakve bezbednosne garancije, manje je očigledno zbog čega bi se Rusija saglasila sa bilo kojom od ovih odredaba. Svega nekoliko nedelja ranije, Putin je pokušao da zauzme ukrajinsku prestonicu, zbaci vladu i nametne marionetski režim. Čini se prilično nategnutim to što je najednom odlučio da prihvati da Ukrajina – koja je sada bila više neprijateljski raspoložena prema Rusiji nego ikada, zahvaljujući samom Putinovom delovanju – sada postane članica Evropske unije te da njenu nezavisnost i bezbednost garantuju Sjedinjene Države (između ostalih). A ipak kominike upućuje da je upravo to ono što je Putin bio voljan da prihvati.
Možemo samo nagađati koji je odgovor na pitanje zašto. Putinov munjeviti rat je pretrpeo neuspeh; to je bilo jasno već početkom marta. Možda je sada bio voljan da prekine i umanji sopstven gubitke ukoliko bi dobio ispunjenje svog davnašnjeg zahteva: da se Ukrajina odrekne svojih namera da postane članica NATO i da nikada ne prihvati NATO snage na svojoj teritoriji. Ukoliko nije mogao da kontroliše celu državu, barem je mogao da osiguran svoje osnovne bezbednosne interese, obustavi krvoliptanje ruske ekonomije i povrati međunarodnu reputaciju svoje zemlje.
Kominike takođe uključuje još jednu odredbu koja u retrospektivi deluje zapanjujuće: poziva dve strane da nastoje da mirno razreše svoj spor oko Krima tokom narednih deset do petnaest godina. Od ruske aneksije poluostrva 2014. godine, Moskva se nikada nije saglasila da raspravlja o njegovom statusu, tvrdeći da je u pitanju region u sastavu Rusije koji se ni po čemu ne razlikuje od ostalih regiona. Nudeći da pregovara o njegovom statusu, Kremlj je prećutno priznao da to nije slučaj.
Nastaviće se…
Izvor: Foreign Affairs
