Piše: Dr Dušan Krcunović
Smisao za humor i satiru, neočekivani obrti i bogat inventar arhaičnih i zaboravljenih riječi, osnovna su svojstva nedavno objavljene zbirke priča Janka Jelića, pod evokativnim naslovom Braća na lomači. Jelićevi likovi-pripovjedači pripadaju raznim profilima ljudi koji uglavnom „podražavaju niže karaktere“, rečeno aristotelovskim jezikom. Svi oni se ispovijednim tonom i iskreno obraćaju čitaocu u prvom licu, pojavljujući se u ulozi glavnih likova. Svaka priča je zasebna, ali postoji nešto što ih iznutra, gotovo idejno povezuje u jedinstvenu cjelinu.
Zbirku otvara priča pod naslovom „Jež“. Glavni pripovjedač u priči „Jež“ odbija da podijeli neko svoje intimno i zagonentno mišljenje sa neimenovanim i nasrtljivim sagovornikom, govoreći da se pretvorio u ježa i da samo sa pripadnicima svoje vrste može da razgovara. Potom dodaje:
„prezirem sve što na sebi nema bodlju. Ne vjerujem ljudima bez bodlje. Sve što ne bode najobičnija je laž i najpoganija je prevara. Nema istine tamo gdje ti se nešto oštro u meso ne zadere. I nema opstanka ko se kakvom oštrinom nije zaklonio“.
I poput ježa, pripovjedač istoimene priče se sklupčao i nakostriješio pred opasnošću koja oblijeće oko njega, mameći ga na razgovor, pozivajući ga na mirenje i toleranciju, tražeći opraštanje, razumijevanje, opravdanje iobrazloženje. Ali, čovjek pretvoren u ježa želi da ostane u svom prirodnom stanju samoće i ćutnje, čuvajući svoje malo „čudo slobode“ koja ga čini živim, i krijući od lukavog i navalentnog radoznalca neku svoju „tajnu“, neko svoje mišljenje i neku svoju „tugu“ koja slovi i kao „svetinja nad svetinjama“. Pred tom tajnom čovjek pretvoren u ježa i sam osjeća jezu. Čuveni Rudolf Oto je u svojoj fenomenologiji svetog opisao doživljaj pred svetim kao mysterium tremendum et fascinans, osjećanje „strašne tajne i opčinjenosti“. Osjećanje jeze koje se pojavljuje pred tajnom pretvara neke ljude u ježeve.
Nešto od toga naslućujemo iz Jelićeve priče, ali to je samo dio priče. Drugi dio priče vezan je za neizrečeni identitet nasrtljivog sagovornika koji zasigurno ne pripada smjelom, ali usamljenom i ćutljivom svijetu ljudi-ježeva. Njegov identitet bi mogao da pripada jednom drugom simbolu, ali koji se kao takav ne pojavljuje u Jelićevoj priči, već je indirektno oprizoren prastarim simbolom ježa. Jelićevo asocijativno i alegorijsko pripovijedanje usmjerava nam pažnju na klasičnu književnost.
Među fragmentima starogrčkog pjesnika Arhiloha nalazi se i jedan od najzagonentijih, a on glasi: „Lisica zna mnogo stvari, dok jež zna jednu veliku“ (poll’ oid’ alopex, all’ ekhinos hen mega). Uobičajeno tumačenje ovog fragmenta je da uprkos svim svojima lukavstvima, lisica ipak biva poražena jednom jedinom ježevom odbranom – bodljama. I sve bi ostalo na tome, da polarizacija između lisice i ježa nije mnogo dublja, jer su tom simbolikom u Arhilohovom epigramu predstavljena dva različita ljudska pristupa stvarnosti i životu, i shodno tome, dvije ljudske naravi. Upravo takvo tumačenje dugujemo velikom misliocu, istoričaru ideja i esejisti Isaiji Berlinu koji je 1951. godine na Oksfordu održao čuveno predavanje o Tolstojevoj filosofiji istorije, pod naslovom „Lisica i jež“. Arhilohov fragment tu se tumači kao figurativni izraz najdublje razlike koja dijeli, ne samo mislioce i pisce, već i sve ljude. Prema toj dubokoj ljudskoj podijeljenosti, s jedne strane, postoje ljudi-lisice koje odlikuje poznavanje mnogih stvari, ali i mirenje sa granicama ljudskog znanja. Takvi ljudi su svjesni da „pripadamo širem poretku stvari nego što možemo da razumijemo“, kako kaže Isaija Berlin, ali oni se zadovoljavaju s tim što znaju i sa izvijesnošću, čvrstinom i pouzdanošću znanja o šarolikoj raznovrsnosti stvari ovoga svijeta. To samoograničavanje omogućava im da vode koliko-toliko spokojan i srećan život. No, u Jelićevoj priči ljudi te fele su opsjednuti onim što znaju ljudi-ježevi. Ljudi-ježevi naprosto se ne mire sa znanjem mnogih stvari, ne mire se ni sa samim svijetom, jer vjeruju u postojanje jednog univerzalnog organizacionog načela ovog pojavnog svijeta, ali koje se može naći samo ako se taj svijet transcenduje. Ljudi-ježevi čeznu za saznanjem tog jedinstva i istine u osnovi stvari koje samo intuitivno doživljavaju, ne želeći da se skrase ni kod jednog znanja, ma koliko ono bilo sistematično i raznovrsno. Tim vjerovanjem u postojanje vrhunske istine i ujedinjujućeg načela svijeta ljudi-ježevi podbadaju i sebe i druge, a Jelićev čovjek-jež ima bodlje koje su „okrenute i spolja i unutra“. Za razliku od ljudi-lisica, ljudi-ježevi svojom čežnjom za idejom s one strane pojavnog svijeta ne prihvataju ovaj svijet. Samim tim, oni ne nalaze spokojstvo i sreću, već samo tugu, ali zato postižu moralne vrline i čvrstinu karaktera zadobijene platonovskim „optimizmom istine i pesimizmom života“, kako će reći Pol Riker. Cijela polarizacija između ježeva i lisica ima i političke implikacije, utoliko što su ljudi-lisice naklonjeni toleranciji i pluralizmu, dok su ljudi-ježevi poznati kao monisti i otuda su nepomirljivi u svom pogledu na svijet, i neskloni kompromisima.
Za samog Isaiju Berlina, ljudi-lisice su Aristotel, Herodot, Erazmo, Šekspir, Gete, Puškin, Džojs, dok su ljudi-ježevi, Platon, Paskal, Hegel, Dostojevski, Niče, Prustu. Ali, ako ovu polarizaciju među ljudima i njihovim pristupima stvarnosti ne shvatimo suviše kruto, a to nije želio ni Isaija Berlin, onda se može reći da svaki čovjek u sebi objedinjuje elemente oba simbola. Sam Platon je kao pisac pripadao ljudima lisičije naravi, dok je kao mislilac pripadao onima sa ježevom naravi.
Kroz prizmu ove simbiličke polarizacije između naravi ježa i lisice možemo razumjeti Jelićevo suprotstavljanje mišljenja i pričanja u prvoj priči čiji se dijaloški monolog čovjeka-ježa ipak završava njegovim pozivom nasrtljivom čovjeku-lisici: „sklupčaj se ovdje pored mene dok ti ne porastu bodlje…“ Taj završetak prve priče nagovještava epilog naslovne priče „Braća na lomači“ koja se pojavljuje pri samom kraju istoimene zbirke. Riječ je o tri nesložna brata, od kojih jedan napušta dom i odlazi u grad, ostavljajući dvojicu braće da žive u netrpeljivosti i nesreći. Jedan od njih, koji više pripada ljudima-ježevima, u stanju rastrojstva izazvanog srdžbom prema bratu i njegovom neuspjelom braku, donosi odluku da preda ognju cijelu imovinu praveći lomaču od pokućstva i knjiga. Drugi brat nijemo posmatra taj jezivi prizor, sve do trenutka u kome je vidio kako se njegov brat spremio da u vatru pobaca djela Šekspira (koji kod Berlina pripada ljudima-lisicama) i Tolstoja (kod Berlina, «lisica koja je provela život misleći da je jež»). Tada ga zaustavlja i dva brata plačući polaze jedan drugom u zagrljaj i izmirenje. Knjige su sačuvane i bratska ljubav je planula kao nikad prije, upravo pored lomače pripremljene klasicima. Ovaj završetak Jankove zbirke priča koje sve od reda imaju tu ježevu bodlju, i lisičje lukavstvo govori i o odnosu između dva pogleda na svijet, odnosu između ljudi-ježeva i ljudi-lisica.
U starogrčkoj književnosti jež ima atribut akratetos, u značenju: onaj ko je „neosvojiv“ ili „nesavladiv“. Dubinom značenja i dimenzijom tajanstvenosti takvim se pokazuju i priče Janka Jelića, a takav je i njihov autor kao ličnost, dakle – akratotes.
