Vidjeli smo kako je neokomitski bal u Nikšiću, u prazničnom danu, planiran do detalja. Opet su skupljeni Milovi borci, prethodno motivisani njegovim televizijskim porukama i udarima na Crkvu. Milo kontroliše ljude bilo novcem, bilo da zloupotrebljava psihoemocionalni potencijal ljudi krhkog ega, mizernog obrazovanja.
Zašto Milo nije mogao da zaustavi litije? Šta je bio njegov nedavni plan u Nikšiću? Političko ponašanje Mila Đukanovića nevjerovatno je predvidivo. Veća je nevolja što politički protivnici njegovog lika i djela uvijek upadaju u istu zamku, te svjesno ili nesvejesno postaju njegovi saučesnici. Svojevremeno izglasavanje skaradnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti imalo je jasan cilj: isprovocirati Srbe u Crnoj Gori i stupiti u njihovo konačno satiranje, u progon, u „traktorijadu”. Da nije bilo bogonadahnute uloge mitropolita Amfilohija, da je otpor bio rukovođen po inspiraciji Demokratskog fronta, kako je umalo krenulo, sve bi, vjerovatno, pošlo po Milovom planu.
Mimo Milovih očekivanja dolaze litije, dolazi autentičan otpor za koji on nije mogao imati odgovor. Litije su rukovođenje borbom za svetinje a ne borbom protiv Đukanovića, i ne borbom za stranačku moć Demokratskog fronta, Demokrata itd. i tome slično. U tome je i Božja pouka litija. Zbog toga su litije sabrale ljude autentične, pravedne, moralne i hrabre. Zbog toga je, isključivo zbog toga, srušen Milov poredak.
Međutim, anarhija koja je nastupila nakon Đukanovićevog pada nije regulisana političkom artikulacijom. Nešto se pokušalo, ali stranački interesi progutali su zdrav razum, a i dušu. Zato smo opet u sličnoj poziciji kao i prije dvije godine. Sada Milo dejstvuje po istom planu. Vidjeli smo kako je neokomitski bal u Nikšiću, u prazničnom danu, planiran do detalja. Opet su skupljeni Milovi borci, prethodno motivisani njegovim televizijskim porukama i udarima na Crkvu. Milo kontroliše ljude bilo novcem, bilo da zloupotrebljava psihoemocionalni potencijal ljudi krhkog ega, mizernog obrazovanja. Tako stvara poslušnike koji nemaju sposobnost samokontrole, koji su toliko simbiotski vezani za Đukanovića da bez njega ne mogu funkcionisati, jer jedino upad u tuđu moć i „veličinu” njima omogućava dovoljno lijepu samoobmanu u kojoj je udobno živjeti.
Takvi su, dakle, poslati sa instrukcijom da se stupi u konflikt s policijom, jer time mediji dobijaju osnovni naslov „policija bacila suzavac na patriote”. Dabome, policija je samo radila svoj posao, a „patriote” ispunile Milov zadatak. Suština tog medijskog narativa svodi se na sljedeće: neko dira „patriote”, a Milo ih brani.
Naravno, idealan medijski narativ donio bi naslov: „četnici napali patriote”. Zato se skup i pripremao baš za Nikšić, u kome je srpska opcija na vlasti. Umalo se takva glupost desila, umalo se postupilo kontralitijski. Da ne objašnjavam dalje. Protiv Mila se najbolje molitvom boriti. To je, zapravo, jedini način. Jer on ne udara samo na Crkvu već i na samog Boga.
Milovan Urvan
