Piše: Oliver Janković
Lijepo je ispalo da se istovremeno, a odvojeno, igraju fudbalska prvenstva dva kontinenta koja su do sada jedina dala prvake svijeta. Sa obje strane Atlanskog okeana 40-tak nacija juri za loptom u želji da pokažu snagu, duh i vještinu svoje zajednice. Razvija se viteški duh, umijeće vjere i nade, strpljenje i hrabrost. Publika je – cijela planeta.
Sa protokom istorije ovog sporta, nad njim se sve više nadvija zloslutni obilak zloupotrebe, političke i finansijske manipulacije, monopola moćnika ovog svijeta. Toga je vjerovatno bilo od osnivanja FIFA korporacije, ali – koliko se meni čini – u početku „bješe igra“, a politika je kaskala i trčala za njom. No, sada nam se sve više čini da koncentracija vanfudbalske moći toliko pritiska igru, da je igre sve manje, a reklama i kladioničarskih naloga sve više.
Elem, nama u Evropi se stužilo gledajući favorite EURO 2024 (čast Španiji i Holandiji) kako se umorno, kalkulantski, bezidejno i bez srca vuku po terenu, od produžetaka do penala, od penala do sljedećeg kola. Trebalo je biti ludo strpljiv pa sačekati dvije utakmice polufinala i vidjeti — fudbal. Onu igru koju volimo zbog nadigravanja i duha i tijela, a ne zbog nemuštog imitiranja šaha. I Bogu hvala na tome.
Međutim, imamo prvenstvo i sa one strane Griniča. Najbolji timovi Sjeverne i Južne Amerike bore se za titulu „Kopa Amerike“. I to sve izgleda mnogo življe i fudbalskije. Možda sam pod utiskom ovog evropskog mrcvarenja, pa drugom dioptrijom vidim ove bisere od mečeva Evropljanima dostupne poslije ponoći. Možda pretjerujem. Ali nije slučajno što je aktuelni prvak svijeta, poslije dvije decenije čekanja, ponovo iz Južne Amerike.
Dominacija, sloboda igre i individualni kvalitet Mesijevih asistenata, pokazan u Kataru, nastavlja se i u SAD (domaćin šampionata). Onako kako Španija u Evropi nosi sve pred sobom, tako to rade Argentinci ovamo. Dva puta Kanada, Čile, Peru… sve su pobjedili u regularnom toku, a na penalima protiv Ekvadora bili su ubjedljivi kao onomad u Kataru.
A pored njih gledamo izuzetnu igru Urugvaja (prošetali se grupom, izbacili Brazil, odigrali strašan meč u porazu od Kolumbije) i dvije i po godine neporaženu (i od američkih i od evropskih timova) ekipu Kolumbije predvođenu preporođenim Hamesom Rodrigezom, zvijezdom Mundijala 2014.
U nedjelju veče, 14. na 15. jul, planeta će gledati dvije (garantujem svim što znam i predosjećam) supersonične utakmice. Evropsko finale između Španije i Engleske, i američko finale, koji sat kasnije, između Argentine i Kolumbije. Mislim da su Englezi ponovo zalutali u ovu završnicu fudbalske umjetnosti, i da će ponovo bez trofeja poći kući. Jer, fudbal je odavno „kod kuće“ tamo gdje se igra i pleše sa loptom, a ne tamo gdje se teren „osvaja“ imperijalnom pameću.