Piše: Sem Rozental
Prevod: Žurnal
Nakon što je izvojevao povratničku pobjedu protiv Kamale Haris, Donald Tramp je već objavio niz imenovanja u svojoj administraciji. U poređenju sa drugim izabranim predsjednicima, pa i sa svojim prvim mandatom, Tramp je ispred uobičajenog vremenskog okvira za objavljivanje ovih imenovanja, što posmatračima pruža raniji uvid u to kako bi druga Trampova administracija mogla funkcionisati, kako u domaćoj tako i u spoljnoj politici.
Na polju spoljne politike, Tramp će naslijediti nekoliko velikih međunarodnih kriza i tenzija koje Džo Bajden nije uspio da riješi tokom svog mandata, a među njima se posebno ističu izraelski genocid u Gazi, rat Rusije u Ukrajini i eskalirajuće rivalstvo između SAD i Kine oko Tajvana. Tramp je već imenovao nekoliko visokoprofilnih članova kabineta koji će oblikovati veliki dio njegove spoljne politike i potencijalno nadgledati ishod ovih konflikata.
Mark Rubio, senator iz Floride, dobio je željeno mjesto državnog sekretara. Rubio je poznat kao oštri protivnik Kine, koji je nedavno predvodio napad na TikTok i druge tehnološke kompanije sa sjedištem u Kini, što se dobro uklapa u Trampovo obećanje da će nametnuti 60 odsto carine na svu robu iz Kine. Pored ekonomskog ratovanja, Rubio je Kinu nazvao „prijetnjom koja će obilježiti ovaj vijek” i više puta se usmjerio na poznate tačke pritiska u odnosima SAD-Kina, uključujući status Tajvana.
Rubio — unuk kubanskih imigranata koji su se preselili u SAD prije Kubanske revolucije, ali su iz daljine mrzili Fidela Kastra — je tvrdokorni anti-komunista koji je žestoko zagovarao nelegitimnost aktuelnih vlasti na Kubi i u Venecueli i podržavao razorne sankcije protiv obje zemlje. Godine 2020, Rubio se sastao sa venecuelanskim opozicionim političarem Huanom Gvaidom, koji je 2019. predvodio neslavni pokušaj državnog udara u Venecueli. Rubio već dugo iskazuje antipatiju prema ljevičarskim liderima u Latinskoj Americi (i istovremeno podržava desničarske), što bi moglo znatno preusmjeriti prioritete spoljne politike SAD na južnoj hemisferi.
Elis Bektaš: Federacija BiH i njena Civilna zaštita kao loš primjer
Rubiov agresivni stav prema Kini bez sumnje će pojačati Trampov novoimenovani savjetnik za nacionalnu bezbjednost, Majk Volc, koji trenutno obavlja funkciju predstavnika u Kongresu iz Floride. Volc je svoju antikomunističku retoriku usmjerio još dalje od Rubija, tvrdeći da rat u Ukrajini predstavlja poziv na buđenje da treba „naoružati Tajvan SADA, prije nego što bude kasno.” SAD, naravno, već obezbjeđuju Tajvanu značajno oružje i vojnu opremu, pa bi Volcove komentare trebalo razumjeti kao poziv na dodatno „zvečkanje oružjem” prema Kini, sa Tajvanom kao pogodnim protivnikom. Rubio i Volc jasno se nadaju da će sukob koji je Volc nazvao „hladnim ratom” sa Kinom eskalirati pod novom Trampovom administracijom.
Trampov, možda, najiznenađujući izbor do sada bio je njegov kandidat za sekretara odbrane. Tramp je tokom svog prvog mandata često bio u sukobu sa imenovanim funkcionerima u Ministarstvu odbrane, a njegovi češće konvencionalni kandidati iz republikanskog establišmenta ponekad su suzbijali njegove ekstremnije impulse zbog svoje nespremnosti da sprovode njegove najradikalnije naredbe. Za svoj drugi mandat, u očiglednom pokušaju da obezbijedi pogodnije rukovodstvo u Pentagonu, Tramp je za sekretara odbrane predložio Pita Hegseta, voditelja Foks Njuza koji je služio u Avganistanu i u zalivu Gvantanamo na Kubi.
Tokom svog rada na Foks Njuzu, Hegset je postao poznat po zagovaranju blagonaklone politike prema vojnom osoblju koje je u inostranstvu počinilo ratne zločine tokom službe. Hegset nema nikakvog iskustva u vladinim institucijama, niti je obavljao bilo kakvu komandnu ulogu u američkoj vojsci, što ga čini različitim od svakog sekretara odbrane barem od sredine 20. vijeka. Njegova primarna kvalifikacija možda je Trampovo odobravanje njegovih sposobnosti kao televizijskog prezentera, sposobnog da postane novo javno lice imperije.
Teško je predvidjeti kako bi Hegset — kao neko bez iskustva u kreiranju politika — mogao da vodi Ministarstvo odbrane sa svojih skoro 3 miliona zaposlenih i budžetom od 850 milijardi dolara. On jasno izražava želju da američke trupe djeluju bez ograničenja ili straha od posljedica, a rekao je i da vjeruje da žene ne bi trebale služiti u borbenim ulogama u vojsci. Takođe je otvoreno kritikovao inicijative za raznolikost u vojsci. Tokom Trampovog prethodnog mandata, ohrabrio je tadašnjeg predsjednika da bombarduje spomenike kulture u Iranu. Kao šef Ministarstva odbrane, mogao bi se fokusirati na „čišćenje u kući“, pokušavajući da reorganizuje vojsku u homogeniju, otvoreno muški dominantnu instituciju, s još manje obzira prema međunarodnom pravu i snažnijim vjerovanjem u američku superiornost.
Hegset nije jedini Trampov izbor u sferi spoljne politike koji je uznemirio vašingtonske posmatrače. Tramp je takođe ove sedmice najavio da će nominovati Tulsi Gabard za direktorku nacionalne obavještajne službe. Gabard, koja je bila kandidatkinja na demokratskim predsjedničkim izborima 2020. godine, u međuvremenu je izgradila imidž nezavisnog buntovnika koji je napustio Demokratsku stranku, podržao Trampa i pridružio se Republikanskoj stranci. Pozicija direktora nacionalne obavještajne službe, koja nadgleda cijelu obavještajnu zajednicu SAD-a, veoma je osjetljiva sa stanovišta američkih obavještajnih tajni i operacija.
Izbor Gabard iznenadio je neke komentatore spoljne politike, jer je posljednjih godina održavala sastanke sa stranim liderima koje većina bezbjednosnog establišmenta SAD-a smatra antagonistima geopolitičkim interesima SAD. To uključuje sastanak 2017. godine sa predsjednikom Sirije Bašarom al-Asadom, nakon kojeg je Gabard opisala Asada kao „neprijatelja Sjedinjenih Država“. Gabard je takođe bila glasni kritičar uključenosti SAD-a u rat u Ukrajini, tvrdeći da odgovornost za rat djelimično leži na predsjedniku Bajdenu, koji je mogao izbjeći sukob time što bi zatvorio mogućnost da Ukrajina uđe u NATO.
Gabard je takođe često koristila antimuslimansku retoriku, ponavljajući desničarske stavove o „radikalnoj islamskoj ideologiji“ koji se često koriste za opravdavanje kriminalizacije i nadzora nad muslimanskim zajednicama. Njeni direktni napadi na islam pomogli su joj da dobije nastupe na Foks Njuzu i drugim desničarskim medijima još za vrijeme administracije Baraka Obame, što joj je pomoglo da izgradi kredibilitet na toj strani političkog spektra. Njeni pogrdni komentari o islamu samo su se intenzivirali kako su protesti protiv izraelskog rata u Gazi počeli širom SAD. Ona je studentske demonstrante nazvala „marionetama“ „radikalne islamske organizacije“, stav koji je usaglašen sa većinom sadašnje Republikanske stranke (i značajnim dijelom Demokratske stranke takođe).
Iako će izbor Gabard za direktorku nacionalne obavještajne službe gotovo sigurno iritirati tradicionaliste u sferi spoljne politike, vjerovatno u obje stranke, njeni nekonvencionalni stavovi o ulozi SAD-a u inostranstvu mogli bi naići na bolji prijem u izolacionističkim dijelovima Trampove administracije. Kako će njen skepticizam prema američkom intervencionizmu u inostranstvu biti usklađen (ili ne) sa ratobornim stavovima Rubija i Volca, predstavljaće pitanje od ključnog značaja u prvim danima nove administracije.
Si Džej Polikroniu: Izbor između neoliberalnog fašizma i neoliberalnog statusa kvo
Tramp je takođe počeo da najavljuje imenovanja na ambasadorske pozicije visokog profila. Među ovim ranim izborima, najznačajniji bi mogao biti njegov izbor bivšeg guvernera Arkanzasa Majka Hakabija za ambasadora SAD-a u Izraelu. Hakabi, čija je kćerka Sara Hakabi Sanders služila kao Trampova sekretarka za štampu u prethodnom mandatu, poznat je po svom hrišćanskom evangelizmu. Majk Hakabi je takođe dugogodišnji saradnik Foks Njuza, gdje je vodio emisiju sedam godina.
Izbor Hakabija za ambasadora u Izraelu vjerovatno nagovještava još otvoreniji neprijateljski stav prema ljudskim pravima Palestinaca i donosi moguće apokaliptične posljedice po Zapadnu obalu. Hakabi, otvoreni cionista (poput predsjednika Bajdena), dugo je podržavao Benjamina Netanjahua. Ali on se razlikuje od Bajdenove administracije i dugogodišnjeg istorijskog stava SAD-a, jer otvoreno izražava svoje protivljenje rješenju sa dvije države, čime krši ono što je decenijama bilo zvanična politika SAD-a. Zapravo, Hakabi ide mnogo dalje od toga u odbacivanju palestinskih prava. Rekao je da izraelska naselja na Zapadnoj obali nisu ilegalna, što je u suprotnosti sa gotovo jednoglasnim stavom stručnjaka za međunarodno pravo. Njegova nominacija je toplo primljena u najdesničarskijim sektorima izraelskog društva.
Pored toga, Hakabi zastupa specifičnu granu hrišćanske evangelističke misli, ukorijenjenu u uvjerenju da je postojanje modernog Izraela predodređeno od Boga. Hakabi ima bliske veze sa hrišćanskim cionističkim organizacijama, uključujući Christians United for Israel (CUFI), jednu od najvećih te vrste u SAD-u, koja već slavi njegovu nominaciju. Osnivač CUFI-ja, Džon Hejgi, s kojim se Hakabi javno pojavljivao više puta, izjavio je, između ostalog, da je Adolf Hitler bio Jevrejin.
Ali Hakabijeva veza sa Hejgijem i CUFI-jem nije uznemirujuća samo zbog očiglednog antisemitizma njegovog osnivača; Hejgi je dio ekstremnog segmenta hrišćanskog cionističkog pokreta koji vjeruje da će katastrofalni rat u Izraelu i Palestini biti inicijalni događaj za drugi dolazak hrišćanskog mesije. Hejgi i drugi u ovom pokretu, dakle, podstiču ubrzanje nasilnog konflikta između Izraela i njegovih susjeda što je više moguće. Da li Hakabi sam podržava ovu specifičnu struju hrišćanskog cionizma nije jasno, ali njegova bliska veza sa širim pokretom, a posebno sa Hejgijem, treba da bude dovoljna da podigne najviši nivo uzbune u pogledu politika koje Hakabi namjerava podržati prema izraelskoj državi, koja je već duboko uvučena u najkrvaviju kampanju u svojoj istoriji.
Nije unaprijed odlučeno da će svi ovi kandidati proći kroz proces potvrde u Senatu. Iako Republikanci sada kontrolišu dom, umjereniji članovi ili oni sa tradicionalnijim pogledima na upravljanje federalnom vladom mogli bi biti neskloni da potvrde neke od Trampovih najneortodoksnijih izbora. Hegset i Gabard bi posebno mogli naići na jak otpor. Međutim, to zavisi od toga da li su Republikanci spremni da rizikuju sukob sa Trampom, koji je poznat po svojoj sposobnosti da gaji i sprovodi lične osvete, na samom početku svog drugog mandata. Ako ovi kandidati budu potvrđeni, oni će činiti neke od najneobičnijih i najnepredvidljivijih upravitelja američke spoljne politike koje je zemlja ikada imala.
Sem Rozental je politički direktor u organizaciji RootsAction i član Nacionalnog izbornog komiteta Demokratskih socijalista Amerike. Ranije je radio kao saradnik u organizaciji Our Revolution i živi u Vašingtonu.
Izvor: truthout.org
