Piše: Si Džej Polikroniu
Sa samo nekoliko dana do Izbornog dana, zaista je zapanjujuće da predsjednička trka u SAD-u između potpredsjednice Kamale Haris i bivšeg predsjednika Donalda Trampa ostaje tako neizvjesna. Čini se logičnim da bi Demokrate trebale da ostvare ubjedljivu pobjedu, ali vrlo je moguće da bi Donald Tramp mogao ponovo ući u Bijelu kuću.
Nažalost, postoje neki očigledni razlozi zbog kojih je ovaj izbor toliko tijesan. Prvo, teška istina je da Kamala Haris nema harizmu koja inspiriše. Još je gore to što je često nepostojana u svojim stavovima. Promjenila je poziciju po pitanju frakinga i kontroverznog zida na granici (sada se protivi zabranama na fraking prirodnog gasa i izgleda da je sve sklonija proširenju zida) a nije dovoljno objasnila svoj stav po pitanjima kao što je Mediker za sve. Racionalni birači vjerovatno neće zanemariti ovakve slabosti kod predsjedničkog kandidata.
Drugo, Haris predstavlja stranku koja je izgubila povezanost s radničkom klasom i često je doživljavaju kao blisku elitama. Njena kampanja je u velikoj mjeri usmjerena na pridobijanje neodlučnih republikanaca, pa se češće pojavljuje uz ličnosti poput Liz Čejni i milijardera Marka Kubana nego uz progresivne lidere kao što su senator Berni Sanders (nezavisni, Vermont) i poslanica Aleksandrija Okasio-Kortez (demokratkinja, Njujork). Njen fokus je na predstavljanju Trampa kao prijetnje demokratiji, umjesto na promovisanju progresivnih tema koje su bliske radničkoj klasi.
Obe strategije su izgleda donele suprotne rezultate. Prvo, jer radnička klasa predstavlja mnogo veći deo biračkog tela nego neodlučni republikanci, a zbližavanje sa anti-Tramp republikancima i dobijanje podrške ratnohuškačkih Čejnijevih udaljilo je progresivce. Drugo, pozivanje građana da glasaju za Haris-Volc tandem jer Tramp predstavlja pretnju demokratiji ne odjekuje kod prosečnog čoveka koji je najviše zabrinut kako da sastavi kraj s krajem. Većina punoletnih građana nema poverenje u institucije SAD-a, a u stvari sumnja u izborni sistem, zbog čega milioni građana uopšte ne izlaze na izbore, a izlaznost u SAD-u zaostaje za izlaznošću u mnogim drugim zapadnim zemljama.
Vladimir Đukanović: Kamala Haris, Ekonomski Plan Zvani Trla Baba Lan
Treće, Haris se nije distancirala od Bajdenovog pristupa u vezi sa Izraelom i Gazom, što je bio moralni krah, i time je udaljila mlade, progresivne i nebjelačke birače koji su masovno stali uz predsjednika Džoa Bajdena 2020. godine. Štaviše, ona i Demokrate su uspjeli da stvore utisak kod velikog dijela birača da su sada oni pravi ratni huškači, što nije daleko od istine.
U međuvremenu, podrška Trampu ostala je stabilna i definisana, bez obzira na njegove izjave. Tramp ima okultnu ličnu privlačnost među svojim sljedbenicima kakvu nema nijedan drugi populistički lider na Zapadu. Ovo je, naravno, rezultat stalnog urušavanja političke kulture u SAD-u pod neoliberalizmom, koji je u suštini postao diktatura krupnog finansijskog kapitala. Neoliberalizam je nespojiv s demokratijom, jer izuzetno remeti ravnotežu moći u društvu u korist krupnog kapitala, pretvara građanstvo u oblik potrošačkog izbora i podriva politike usmjerene ka opštem dobru.
Neoliberalizam treba shvatiti ne samo kao ekonomski projekat, već i kao politički i kulturni projekat. Nigdje u zapadnom svijetu transformacija civilnog društva pod uticajem neoliberalizma nije tako izražena kao u Sjedinjenim Državama. Čak i pravo na sindikalno organizovanje, osnovno ljudsko i građansko pravo, suočava se s velikim izazovima zbog političke moći korporacija.
Ovo je zato što je demokratija u SAD-u oduvijek bila vrlo krhka, a konsolidacija demokratskih ideala nailazila je na otpor do današnjih dana. U takvim okolnostima, pojava autoritarne vlade kakvu predstavlja Donald Tramp mora se posmatrati kao neizbježan ishod.
Zaista, postojana privlačnost Donalda Trampa među njegovim pristalicama, uprkos svom njegovom kriminalu i skandalima, mnogo govori i o prirodi i dubini kulturne podjele u SAD-u, kao i o političkim i ekonomskim efektima neoliberalizma. Ovo je jedini način da se razumije zašto je bijela radnička klasa i manje obrazovani birači — tradicionalna baza Demokratske stranke — prešla na stranu Republikanaca u proteklim decenijama i sada predstavlja osnovu Trampove podrške. Bijela radnička klasa i manje obrazovani glasači napustili su Demokratsku stranku kada se frakcija Novih demokrata u potpunosti odrekla politika „New Deal-a“ i prihvatila ekonomske politike koje su kičma neoliberalnog projekta. Na sličan način, stari stereotip o Republikancima kao stranci bogatih i elita više ne važi za mnoge birače. Postoji dovoljno dokaza koji objašnjavaju zašto je to tako. Praktično sve najbogatije kongresne distrikte širom zemlje sada predstavlja Demokrata, dok su Republikanci ti koji tvrde da zastupaju ljude koji se bore sa životnim izazovima.
Pavle Kosić: Debata Donalda Trampa i Kamale Haris, optužbe, laži i borba za svaki glas
Na kraju, vjerovatno uopšte nije zapanjujuće što ankete pokazuju vrlo tijesnu utrku između Kamale Haris i Donalda Trampa. U nedavnoj anketi Centra Pju, više od 80% registrovanih birača reklo je da je ekonomija najvažnije pitanje za njih na predsjedničkim izborima 2024. godine. A u završnoj anketi Financial Times-a, birači su izrazili veću podršku Trampu nego Harisovoj za rukovođenje ekonomijom.
Analize koje raskrinkavaju mitove o Trampovom pristupu ekonomiji i upozorenja stručnjaka da bi njegovi ekonomski planovi pogoršali inflaciju i naneli štetu američkim radnicima i preduzećima, dok bi povećali jaz između bogatih i siromašnih, ili ne dolazi do njegovih pristalica, ili ih jednostavno ne dotiču. U svakom slučaju, ravnodušnost prema istini simptom je našeg izuzetno polarizovanog vremena, a u društvu koje je izgubilo viziju za opšte dobro i dopustilo da bogati preuzmu politički sistem, jedino što sada ima značaja je da ljudi vjeruju u sopstveno razmišljanje. Demagozi poput Trampa dobro poznaju postojeće društvene realnosti i ne samo da vješto koriste postojeće okolnosti već prave umjetnost od vjerovanja da je stvarnost ono što čovjek od nje napravi.
Koliko god tužno bilo, predsjednički izbori 2024. predstavljaju izbor između neoliberalnog fašizma i neoliberalnog statusa kvo. Neki bi rekli da postoji razlika između ove dvije opcije; drugi bi to nazvali nepopravljivom politikom. Ali to su jedina dva izbora koja američki glasači imaju.
Si Džej Polikroniu je politički ekonomista/politikolog koji je predavao i radio na brojnim univerzitetima i istraživačkim centrima u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama. Njegove najnovije knjige su *The Precipice: Neoliberalism, the Pandemic and the Urgent Need for Social Change* (Zbirka intervjua sa Noamom Čomskim; Haymarket Books, 2021) i *Economics and the Left: Interviews with Progressive Economists* (Verso, 2021).
Izvor: Common Dreams
