Piše: Filip Dragović
Na dan Prestonice 13. novembra, čuveni navijač beogradskog „Partizana“ Nikola Đurašković, ponovo je „zaprijetio“ kako on ili oni neće ćutati povodom inicijative da se srpski jezik proglasi službenim. Ovu legitimnu inicijativu u vezi jezika kojim govori najveći broj crnogorskih građana, Đurašković je nazvao „igrom sa službenim jezikom“. To njegovo obećanje da „neće biti nijem“ podsjetilo me na naziv Karadžićevog dramskog spisa „Samo vi ajte a mi ćemo graktat i arlaukat“. Naime, Đurašković je svojski trudi da održi sumanutu praksu da Cetinje bude navijačka tribina koja huči, bruji i galami na sve što treba i ne treba, što ima i nema smisla. Ta tribina zviždi, grakće i arlauče jednako kad padne neki gol ili se desi neki sportski potez, ali i kad neki (ne)omiljeni igrač prosto istrči na teren kako bi igrao protiv njihove ekipe. Tribina psuje i omalovažava nečiju porodicu, laje kad ugleda policijske pse… i tome slično.
To Đuraškovićevo Cetinje je tako „graktalo i arlaukalo“ uoči redovne vjerske službe u Cetinjskom manastiru, pa zatim prilikom predsjedničke Milatovićeve kampanje, a onda i zbog nepostojećeg i ničim najavljenog desanta na Lovćen, nekog helikoptera…. itd.
Paradoksalno, shodno Zakonu o prijestonici, Đuraškovićev rad najvećim dijelom finansiraju govornici srpskog jezika. Tako bar kažu rezultati najnovijeg popisa, pa bi elementarna pristojnost nalagala da uprava Prestonice ćuti onda kada se zbiva nešto izvan njene ingerencije, a pogotovo kada je riječ o građanskim slobodama i pravima onih koji omogućavaju uslove za njihov rad.
